Marketing
Čekam
…čekam…
Sjedeći u neudobnoj stolici, na premalenom krevetu ili pak prevelikom trosjedu… Čekam da počne. A on teče pored mene, uz mene, kroz mene. I ne osvrće se, nikada, da provjeri da li sam i ja pošla sa njim.
… čekam…
Ali nikako da me povuče svojom plimom, da me odvuče svojom osekom. Da me otpuše svojim vjetrovima među iglice borova.
Udišem ga, šećući molom dok se o stijene razbijaju valovi, a njihova prozirna dječica klize niz moje obraze. Usta puna soli i teške topline ljetne noći. Osjećam ga, kako kola potocima moga tijela. Kako bubri i raste, napinjući moj oklop od krvi i mesa. Tu je, napokon će me povesti sa sobom. Zastanem, širim ruke i otvaram usta, svaku poru, svaku stanicu i puštam ga da me prožme u svoj svojoj silini. Samo misao… samo tren ushićenja što je ponovno tu, u meni.
Preskačem tamnu vodenu mrlju među glatkim kamenim pločama. Postajem pretijesna, preteška da se vinem sa njim u prostranstva svijeta. Pucam. Potoci njegove svjetlosti spuštaju se niz slapove mojih očiju i raspršuju. Žurim da ga sustignem, vičem da me sačeka. Ali on ne haje. Odlazi. Ostavlja me. Pružam ruku da ga dohvatim….
…čekam…
čekam da moj život počne…život koji je već počeo i teče; pored mene, uz mene, kroz mene…. Prelijena da šećem sa njim…
…čekam…
Buđenje među bijelim plahtama obasjanim užarenom lavom koje zovemo Sunce. Pufasto stvorenje već se migolji da mu se udovolji. Kava. Bježanje. Lijenost, apatija. Kucanje, nabijanje po vratima mojeg stana. Ulazi, zavaljuje se na kauč i počinje se buditi. Sati teku, a on bukti u meni. Živci su se popeli do ruba provalije. Još jedan mali zamah rukom i popet će se na svjetlo dana. Tu sam na usluzi, ali uz posljedice. Izgrizene usne deru se i vrište. Kontroliraj ga, govorim si. Ali ne pomaže. Pa samo sjedim i čekam da ode, razmišljajući o kaosu koji će ostaviti za sobom, koji ću morati pospremiti. Ko drugi nego ja, sa krpom za prašinu, kantom vode, nekom kemikalijom koja izgriza i čisti i najtvrdokorniju prljavštinu.
…čekam…
Čekam da olovka sama ispiše riječi, da prsti sami prolete kockicama. Čekam da misli navru u moju glavu, da ispune prazne papire bezbrojnih notesa. Note klavira samo smetaju u tišini pustog susjedstva i usamljene ulične lampe. Svjetlost ekrana privlači leteća stvorenja. Gledam ih kako se roje i zaklanjaju moju svjetlost, moje pravilne crte i kutove, moje kocke i krugove. Plava pošast neka učini svoje. Padaju bez padobrana na pustinjsko tlo (mrtve misli). Dosta je bilo lakšeg načina. Rukom razmazujem vlastitu kaplju krvi po ekranu. Amaterski, rekla bih. Razlivena misao, razbacane riječi. Početak, ma koji on bio, uvijek je težak.
Post je objavljen 11.08.2008. u 10:34 sati.