Marketing
Nagoya, drugi put - sumo! Dan drugi, podne.
Dohyo izbliza.
Inače, ženama nije dozvoljeno stupiti na dohyo (ring) niti ga taknuti, što je zaostatak šintoizma u sumu. Sumo obiluje šintoističkom simbolikom, od pročišćavanja ringa bacanjem soli do bijelog pojasa koji nosi yokozuna i koji je odjek shimenawa, svetih slamnatih shinto konopa.
Yobidashi ispjevava imena nastupajućih hrvača.
Strop dvorane. Smotana zastava koja visi na stropu spušta se u znak zahvale (i samohvale) kad je većina mjesta u dvorani popunjena.
Bijela resa visećeg krova, sa svetim shinto papirićima.
Pred početak borbe. Dvorana je još uvijek prazna.
Prije borbe hrvači radi zagrijavanja izvode nekoliko shiko čučnjeva - podignu nogu, i udre stopalom o tlo spuštajući se u čučanj. To je jedna od osnovnih sumo vježbi. No rijetki su hrvači koji mogu nogu ovoliko visoko dignuti...
Izgleda kao početak borbe, ali se po položaju gyojija može vidjeti da je tek priprema - kad je vrijeme za početak, gyoji se postavi prema hrvačima i drži gunbai (drvenu lepezu) pred licem.
Yobidashi čeka iza shinpana na njihovu smjenu.
Pometanje i zalijevanje ringa (da se ne praši) za vrijeme smjene shinpana.
Smjena stiže.
Yobidashi u akciji.
Mage izbliza. Mage (repić ili pundža, zapravo ni jedno ni drugo) tradicionalna je samurajska frizura koja je zabranjena, a kad drugdje, za Meiji restauracije. Sumo hrvači su jedini kojima je dozvoljeno da ih i dalje nose, i sad im je to najočitija odlika.
Čim im kosa naraste dovoljno vezuje im se mage, a ako uspiju doći u dvije najviše divizije frizura im se dodatno oblikuje. Tako da sumo svijet, uz hrvače i oyakate, gyojije i yobidashije, upošljava i tokoyame - frizere.
Ček', a zašto neki nemaju repić?
Pa zato što im kosa nije još dovoljno narasla. Bezrepi hrvači viđaju se ponekad i u višim divizijama, što je znak da su jako dobri, jer su prodrli prema vrhu brže nego što im kosa raste.
Fanovi.
Primijetite razliku između muškog sjedenja (poturice) i ženskog (noge malo ukoso). Dok je formalni stil sjedenja isti za sve (noge skupljene pred sobom, stopala pod trticu), i u neformalnijim slučajevima žene zbog kimona ili suknji nisu nikad sjedile poturice pa se i u današnje doba hlača to smatra nedoličnim. Osim ako ste stranac kojemu bi noge otpale nakon 3 minute sjedenja na njima, naravno.
Iživljavanje sa zumom. ;)
Hodajući ranjenik. Sumo hrvači ne bi smjeli nositi ništa osim pojasa, ali zažmiri se na ovoje i zavoje, i poneku čarapu (ali nikad dvije).
Dvorana se polako puni.
Kako gledam sumo već desetljeće, mnogo hrvača koje sam znala sad su oyakate te mi je jedna od zabava tijekom turnira prepoznavati ih i (zahvaljujući boljoj kameri) slikavati. Najčešće kao shinpane...
Kumegawa-oyakata, negdašnji skoro pa ćelavi Kotoinazuma. Sad mudro brije glavu i izgleda sve više kao budistički svećenik.
Inače rekoše mi da je Japancima ćelavost velika sramota (trebate vidjeti sve te reklame za jačanje i gušći rast kose), te su ponosno ćelavi ne-svećenici rijetki.
Kasugano-oyakata, nekoć Tochinowaka.
Michinoku-oyakata, nekoć ozeki Kirishima. Nisam sigurna jesam li ga ikad gledala na Eurosportu osim u pariškom turniru iz 1995.
Hrvač pokraj aparata za piće - vrlo japanska scena.
Ima bit' da se izmjenjuju kidači karata na ulazu - ovo je bivši Kotonishiki, moj prvi zbilja omiljeni niže rangirani hrvač...
Nastavlja se. Slika ima puuuno puno, na Photobucketu.
Post je objavljen 16.08.2008. u 16:39 sati.