U očekivanju kiše

photo by rusalka

Ispričat ću Ti 1oo1 priču, moj Sultane.
Skinut ću pred Tobom šest velova,
a sedmi ćeš morati skinuti Ti,
ako se usuđuješ ...

U očekivanju kiše



Početak veljače te je godine bio neuobičajeno topao. Ni traga snijegu, a ni kiši.

Sjedila je toga jutra uz prozor i gledala prolaznike koji su odbacili zimsku odjeću i u niskim cipelama i laganim proljetnim ogrtačima žurili nekamo, valjda proljeću ususret. Bio je ponedjeljak, pa je znala da žure na posao, no ususret proljeću zvučalo je mnogo poetičnije.
Kiselo se nasmijala sama sebi, jer bio je još jedan bloody Monday, tmuran i oblačan. Pogled joj je, kroz još uvijek gole grančice breza koje su se nadvijale nad njezinim prozorom, odlutao prema nebu. Bilo je sivo i nisko, pa je pomislila: Sprema se kiša …

A kiša je već padala u Rijeci, Splitu i Zagrebu, javljali su u jutarnjem tv programu, kiša je već danima padala posvuda, no nikako da stigne i do njezina grada i njezine ulice. Osjećala je nadolazeću promjenu vremena, znala je da se kiša približava, i bez bio prognoze. Bila je meteoropat . Statistike govore da je svaka treća osoba meteoropat, posebice žene, iako meteoropatija pogađa sve kategorije ljudi, od male djece do starijih osoba.

Osjetljivost na vrijeme mogla bi postati bolest modernoga društva, pročitala je u časopisu Zdravlje. „Uvijek kada se vrijeme mijenja u atmosferi se stvaraju elektromagnetski impulsi koji bez iznimke utječu na naš organizam i potiču ga na reagiranje i prilagođavanje …“

A ona je već danima osjećala kako reagira, ne uspijevajući se prilagoditi.

U glavi joj je bilo mutno, bila je kronično umorna, razdražljiva i nervozna. I noga ju je vraški boljela, oticala je pod tijesnim gipsom. Prije dva tjedna noga joj se poskliznula dok je silazila stepeništem koje je vodilo do ulaza u njezin Faks. Noga se poskliznula, skočni zglob izvrnuo, članak je otekao poput dizanog tijesta i pomodrio, u trenu. Vraški je boljelo! Jedva je uspjela, na jednoj nozi, doskakutati do porte. Ljubazni ju je kolega odvezao na Traumu.

Komplicirana distorzija!

Stavili su joj težak gips koji je obuhvaćao stopalo i nožni članak i dizao se do koljena. Prepisali su joj mirovanje i analgetiku. Kontrola za tri tjedna. Do tada nije ništa lomila, čak ni u djetinjstvu, taj joj je gips bio prvi. Zamrzila ga je od prvoga trenutka. Stezao joj je potkoljenicu, urezivao se u otekli zglob, a ispod gipsa je povremeno dosadno i uporno svrbjelo, taman toliko duboko da se ne da dohvatiti ničime. Pokušala je češati se dugim pletaćim iglama, no nije pomagalo. Izluđivalo je to što ju je gips prikovao za kuću, to što je tuširanje pretvorio u akrobatski podvig, to što nije mogla spavati potrbuške, kao što je navikla. Ustvari, od trenutka te distorzije nije više uopće mogla spavati. I inače je patila od insomnie, a sada je noći provodila budna, a dane u nekom omamljenom polusnu. Nije mogla spavati, poremetio joj se i san i apetit, a analgetici, popijeni na prazan stomak, izazivali su žarenje i bol.

„Opioidni analgetici blokiraju provođenje impulsa boli od periferije k mozgu“, čitala je u časopisu Zdravlje. „Opće je poznato da bol ima svoje najjači intenzitet neposredno nakon javljanja a kasnije se intenzitet boli smanjuje (organizam se privikava na bol). Mehanizam te prilagodbe sastoji se od toga da neuroni luče unutarnje analgetike kao sto su enkefalini, endorfini i dinorfini. Oni svojim vezanjem na opioidne receptore ublažavaju i blokiraju daljnu bol. Taj mehanizam naziva se unutarnji analgezijski sustav …“

Ljutito je bacila časopis na pod. Njezin unutarnji analgezijski sustav nije djelovao, popijeni analgetici nisu pomagali, nožni članak je vraški bolio, koža ispod gipsa svrbjela je, u želudcu joj je žarilo.

A kiša koja nikako da se spusti pojačavala je razdražljivost.

Popila je još jedan Tramadol.
Jedan previše, pomislila je, no toliko ju je boljelo da nije više marila. Na papiriću koji je izvukla iz plastične bočice u kojoj su bile tablete, pisalo je: iznimno dobar novi analgetik … djeluje i preko noradrenalina i serotonina u kralježničkoj moždini …dobro se resorbira pri oralnoj primjeni …indikacije: srednje jaki do jaki akutni ili kronični bolovi, npr. bolovi kod rana i lomova … odrasli: 50-100 mg, maksimalno 400 mg dnevno …

Jutarnji tv program tekao je uobičajeno predvidivo – što javlja HAK, tjelovježba, recept za pureće odreske, gost u studiju … Pritisnula je dugme na 'daljincu' i u stanu je zavladala tišina. Ni s ulice nisu dopirali nikakvi zvuci, prolaznici su već davno prošli, svi su nekamo otišli. Samo je ona ostala, tu uz prozor, kao brod nasukan na obali.
U player je ubacila CD Beatlesa, željela je prekinuti tu gluhu tišinu.

Shine, the weather's fine.
Can you hear me, that when it rains and shines,
When it Rains and shines
It's just a state of mind?
When it rains and shines)
Can you hear me, can you hear me?

Voljela je Beatlese, posebice Lennona, no sad je bila u takvom raspoloženju da su joj i Beatlesi zvučali falš.

Sorry, boys, rekla je, not today,
i isključila player u pola pjesme.

Na malom stoliću kraj fotelje koju je dogurala pod prozor bila je cijela zbirka potrebnih i nepotrebnih stvari: šalica s nedopijenom kavom, papirne maramice, dnevne novine i časopis Zdravlje, bočica Jane, Trinaesta priča Diane Setterfield, Šesta lamentacija Williama Brodricka, Čokolada Joane Harris …

U srebrnom staniolu, na vrhu te hrpe, bilo je još nekoliko kockica crne čokolade, 98% kakaa. Grickala je čokoladu, pokušavajući potaknuti izlučivanje endorfina. To navodno smanjuje osjetljivost na bol, pisalo je u časopisu . „Nekoliko kockica crne čokolade na dan ima isti učinak kao i aspirin u smanjivanju koagulacije krvi i opasnosti od začepljenja arterija s kojim kreću brojne srčane tegobe, piše u istraživanju objavljenom u utorak u SAD-u … svakodnevno uzimanje crne čokolade bogate kakaom može ublažiti simptome koji prate sindrom hroničnog umora, tvrde britanski naučnici …“ čitala je u časopisu Zdravlje, koji je podigla s poda i opet listala.

Bla bla bla … rekla je poluglasno, sama sebi.
Moram prestati kupovati taj časopis. Vrte iste teme iz broja u broj, samo bacam pare …

Pokušala je čitati Trinaestu priču, pa lamentirati uz Šestu lamentaciju, no ništa nije pomagalo.

Što učiniti kad se cijeli svijet okrene protiv tebe? pisalo je u prikazu na omotu Šeste lamentacije.

A njoj se činilo da se sve okrenulo protiv nje. U zadnja dva tjedna poskliznula se na stepenicama, crkla joj je matična ploča računala, pukla je vodovodna cijev u dvorištu … Računalo je još uvijek bilo na servisu, majstori su, tražeći mjesto puknuća raskopali cijelo dvorište, popravili kvar i ispostavili bezobrazno visok račun. A ona nije imala energije objašnjavati se s njima, nije imala snage čak ni podići telefonsku slušalicu i raspitati se u servisu što je s njezinim 'compom' …

Uz sve to, On joj je javio da ne može doći toga tjedna. Neki neodložan posao.

Osjećala se iscrpljeno, zlovoljno, razdražljivo, usamljeno, odvojena od svijeta. Telefon nije zvonio, u mobitelu nije bilo novih poruka, nitko nije zvao, nitko nije prolazio ispod njezina prozora.

A kiša nikako da padne.

Bolno se oslanjajući na povrijeđenu nogu, odvukla je teški gips do kreveta. Pod leđa je ugurala nekoliko jastuka, jedan podmetnula pod nogu u gipsu, i polusjedeći, poluležeći, pokušala zaspati. Mobitel je stavila uz uzglavlje, da ne bi morala ustajati ako je netko nazove. Nije znala koliko je vremena prošlo kad ju je iz polusna probudio zvuk mobitela. Zvučni signal je upozoravao da je stigla nova poruka. Podigla je poklopac svojeg srebrnastog Samsunga. Tu ju je čekala novopristigla poruka.

Poruka je bila Njegova!

Smješila se dok ju je čitala: Stižem večeras, planirani je posao otkazan. Jedva čekam da te počeškam ispod gipsa … počeškam i izljubim … svuda i kojekuda … he he he …

Stisnula je opciju odgovori i napisala: Stižeš večeras? O, kako Ti se veselim … I ti se nadaj poljupcima … svuda i kojekuda …

To s poljupcima svuda i kojekuda bila je Njegova izreka koja je postala dio njihova ljubavnog vokabulara. Odjednom, ništa je više nije boljelo, vani više nije bilo oblačno, usprkos oblacima … Počela je planirati: nazvat će cattering, pozvat će malu susjedicu frizerku od prekoputa da joj opere kosu, izvući će iz ormara još neraspakiranu svilenu spavaćicu …
Čak je ni pomisao na tuširanje s najlonom omotanim oko gipsa na nozi nije oneraspoložilo. Smješkala se, zamišljajući Njegov šeretski osmijeh, dok čita njezin SMS.

A tada je mobitel zazvonio i njegovo se ime pokazalo na ekranu mobitela. Pritisnula je zelenu tipku i začula njegov glas koji joj je još uvijek uspijevao izazvati trnce uzbuđenja.

Malo sam zbunjen tvojom porukom.
Tako bih volio da sam večeras s tobom, a tvojim poljupcima ne mogu odoliti, to znaš.
Samo, ne znam zašto misliš da stižem večeras?
Znaš da ne mogu odložiti tu obranu doktorata, ma koliko to želio, predsjednik sam povjerenstva … a moram biti i na sjednici Fakultetskog vijeća …I ja sam nestrpljiv, no morat ćemo se oboje strpiti …

Slušala je zaprepašteno, objasnila mu što se dogodilo, rekla kako će, čim završe razgovor provjeriti poruke u svojem mobitelu, pa ga ponovo nazvati.

No, kad je izlistala poruke, njegove poruke nije bilo!

On je odmah pronašao racionalno objašnjenje: iscrpljenost, bolovi, polusan,koji analgetik previše …

Dođe mi da sve otkažem i dojurim k tebi, rekao je.

Uvjerila ga je da to ne čini, da je sve u redu, poslala mu virtualne poljupce, rekla da se veseli susretu …

Ustala je i ponovo otišla do prozora, spustila se u fotelju. Oblaci su se zatamnili i spustili tako nisko da su gotovo dodirivali vršike breza, oprezni prolaznik nosio je sklopljeni kišobran, za svaki slučaj.

A kiša nikako da počne padati …



Post je objavljen 11.08.2008. u 06:36 sati.