Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/laganemisli

Marketing

Mom sinu...umjesto zagrljaja

Ovo je nešto što već dugo želim napisati. Iako ne mislim da će biti zbog toga lakše.

Maleni moj, ti nikada nećeš ugledati ovaj svijet, lijep i šaren. Ja sam tvoja mama. Poznavali smo se. Učahurio si se u mojoj utrobi misleći da si tu siguran i zaštićen. Zaokružio si moj trbuh, lagano i gotovo neprimjetno nabreknuo moje grudi. Prepuna sam ti maleni moj kratkih i bolnih rezova. U ordinaciji sam. Ti nećeš nikada vidjeti moje lice koje će te s ljubavlju gledati. Nećeš mi moći čuti glas pun ljubavi za tebe, sine moj. Čujem glas liječnika dok mi pruža uputnicu. Tako je najbolje. Mogli bismo oboje umrijeti. Ili bi ti mogao ubiti mene dok te budem rađala. I zato je najbolje ubiti tebe. Da te ne zovu ubojicom majke a ti se nikada ne bi mogao braniti, jer nisi zdrav. Hodnici su dugi i prepuni ljudi koji nešto čekaju. Mama plače sine. Ali suze sam pustila da teku unutra da se ne razliju tim hodnicima prepunima ljudi koji čekaju. Toliko ih je isteklo u mene da sam već pomislila da ćemo se oboje ugušiti mojim suzama.Klupa. Sjeli smo sine. Ti i ja. Suze su potekle. Klize niz obraze, kotrljaju se niz vrat i grudi do trbuha. Trbuha u kojem ležiš miran i siguran. Ništa ti ne slutiš. Vjeruješ mi.Svojoj mami koja će te sutra osuditi na smrt. Stavljam ruku na trbuh. Očekujem nešto. Nadam se da ćeš mi dati neki znak pa da bacim onaj bijelo-ružičasti papir. Da zgužvam tvoju smrtnu presudu. Nema znaka. A već si 10 tjedana učahuren u mojoj utrobi. Tražim i očekujem znak da ćeš moći biti kao i tvoje sestre. Otvorenih, znatiželjnih očiju. Zvonkog smijeha. Ičega.Ništa se ne događa. Jesi li me čuo kada sam ti govorila? Kada sam ti rekla da sutra ujutro idemo na jedno mjesto gdje će te odvojiti od mene da bi otišao na jedno lijepo mjesto gdje ćeš ozdraviti. Pa ćeš mi se jednog dana vratiti, zdrav i predivan. Sve ćeš tada moći biti sine moj. Čak i astronaut. A ja ću te čekati i biti spremna kada se vratiš. Čuvam za tebe ime tvoga pradjeda.
Ujutro te više nije bilo. Znaš, sestre su bile jako dobre prema meni. Nisam ja bila od onih mama koje dođu i plate da im ubiju sina. Ili kćer. Jako sam se bojala. Jesi li se i ti bojao, ljubavi mamina? Tako su mi te brzo oduzeli. Poslali te negdje gdje ćeš ozdraviti i vratiti se svojoj mami jednog dana. Ljutio bi se sine da znaš da sam već toga dana bila na poslu. Tvoja tvrdoglava mama. I rekli su mi hrabra. A opet, ne dovoljno hrabra da te rodi. Oprosti mi. Došla sam na posao tog dana jer sam te samo poslala negdje gdje će ti pomoći da ozdraviš sine. A ja te još čekam. A ti si očito veoma ljut na mene kada se ne želiš vratiti. I što još nisam srela nikoga tko bi te želio koliko i ja. Znam ljut si, ali ja sam tvoja mama i ja ću te čekati, kako sam ti i obećala. Čekati da mi ti oprostiš i vratiš se. Možda tada i ja sebi uspijem oprostiti? I tebi što onoga dana na klupi dao svojoj mami neki znak da ćeš moći živjeti. Makar treptaj. Da je bila samo kapljica. Oprosti mi maleni moj dječače.
Tvoja mama koja te još uvijek čeka

Post je objavljen 10.08.2008. u 02:24 sati.