Oni koji me čitaju znaju da je Novalja mjesto mojih gena kamenih, a kako volim kulturu i sve što je vezano uz nju, Novaljski trijatar je nešto o čemu s veseljem pišem i o čemu sam već pisala prošle godine. A ovo su ukradeni dijelovi mog teksta.
Dakle, ovo je druga godina, ili druga sezona ovog već pomalo etabliranog i dobro prihvaćenog festivala teatra. Cilj mu je obogatiti kazališnu ponudu tijekom ljeta i naviknuti domaće i turiste (ove godine je po prvi puta u igri i jedna internacionalna predstava, pa se time šire granice i prema stranim gostima) da Novalja ima svoj festival tijekom dva ljetna mjeseca i da se osim kupanja i sunčanja i obilazaka restorana i ostalih kulturnih (i duhovnih) ponuda u nedjelju na večer može otići i u kazalište smješteno u ljetnom kinu, dakle na otvorenom, kako i priliči ljetnim mjesecima.
Ja sam na žalost uspjela odgledati samo prvu predstavu i biti na otvorenju, pa ću se zato i osvrnuti na to, jer kako bi rekao mali Perica u Tko pjeva zlo ne misli: "Ono o čemu ne znam, neću niti pisati".
A otvorenje je započelo na novaljskoj Ruži vjetrova sa žongliranjem s vatrom. Kako je program malo kasnio, ja sam ipak otišla u crkvu, ali me djevojčica izvjestila da su bili neki ljudi s vatrom i da je bilo lijepo.
Nakon toga je bila mala prigodna i ne predugačka govorancija, kako to i priliči otvaranjima, a zatim je počela predstava Shakespeare na Exit u izvedbi Teatra Exit, ujedno i dobitnika prošlogodišnje Kate Novaljke tj. nagrade koju dodjeljuje publika predstavi koja zasluži najveći aplauz.
Zgusnuti cjelokupan Shakespearov opus u režiji Matka Raguža, nakon početnih teškoća s "uigravanjem u homo ludensa", pokazala je odličnu suvremenu i duhovitu igru sa velikim autorom i vlastitim glumačkim varijacijama na temu povijesnih događaja i naravno njihovog smještanja u suvremeni svijet, sa odličnim i nepretjeranim aluzijama iz našeg doba.
Ali ono na pozornici nije bilo ništa više zanimljivo od onoga u gledalištu. Naime, očito nenavikla mlada Novaljka u redu ispred nas, uredno je telefonirala za vrijeme predstave, raspravljajući o nekim obiteljskim odnosima, zatim je zapalila cigaretu, a između tih radnji se jako smijala na onim mjestima za koja bi neki kazališni kritičarski zlobnik rekao kako su jeftina i podilaze pomalo nekazališnoj publici.
Ali ja volim demokraciju i ne mislim da kazalište mora biti isključivo za one koji stalno odlaze u njega, dapače. Premda na neke stvari tipa telefoniranja za vrijeme predstave ili pušenja, vjerujem da treba upozoriti. To na kojim mjestima će se netko smijati bih prepustila slobodi izražavanja, da ne bi ispalo kako sam pokupila neke nacističke sklonosti prema onima koji nisu isti kao ja. U svakom slučaju, bilo je zanimljivo, a predstavu preporučam svima, čak i onima koji su skloni telefoniranju u kazalištu.
Ali još možda zanimljiviji je bio nastavak večeri, odnosno svečani domjenak u Aquariusu. O vrsti glazbe tamo sam već pisala, pa neću ponovno.
Nedavno sam vidjela na blogu i neki tekst o susretima s poznatim facama, da ne kažem jet-setom.
Jednom sam o tome pričala sa svojim prijateljem glumcem, koji se naravno kreće u tim krugovima (pogotovo od hiperprodukcije domaćih sapunica, koje su glumce očito stavile u nove izazove), ali pokušava ostati normalan i glumu staviti u okvire posla, uz koji vodi i obiteljski život. Naravno da to nije uvijek lako, jer se od javnih osoba očekuje komunikacija s medijima, pa je pomalo blesavo ako se bavite tim poslom i uporno izbjegavate medije.
S druge strane, moje mišljenje je da i tu treba imati mjeru i premda nisam slavna (barem ne još, he-he) mislim da naglasak treba biti na tome što radiš profesionalno, a ne toliko na tome koji šampon za kosu koristiš i gdje si si bio. Jer kao što bi hrvatski predsjednik rekao (premda bi se to moglo i na njega odnositi) čovjek se počne bojati da ti poznati ne iskoče iz paštete.
Jer za tu idolomaniju sigurno trebaju dvije strane, kako ona koja se s udivljenjem obraća javnim osobama (bez obzira na kritički osvrt na nečiji rad, već samo zbog činjenice da se netko bavi takvim poslom) isto tako ulogu igra i sama javna osoba koja svojim izjavama i postupcima potpiruje takav pristup ili ga smiruje i svodi na pravu mjeru. Što je nekome prava mjera, tema je za neku drugu diskusiju.
Moji kriteriji za divljenje nisu uvijek povezani sa javnim priznanjem, ali naravno da nisam imuna na poznate, tim više ako su simpatični i dobro rade svoj posao.
Tako sam se ja sa Savršenim smjestila u ložu gdje su bili naši poznanici, s kojima je već sjedio jedan prilično kontroverzni hrvatski glumac sa suprugom, kojeg u prvi tren nisam uopće prepoznala.
Gledala sam ga u nekim predstavama i bio mi je dobar, premda očito pati od pretjerane potrebe svraćanja pozornosti na sebe (naravno, to je dio glumačkog posla), ali kada to prestaje biti u službi glume i počne biti u svrhu liječenja nekih osobnih problema, onda se tu počne miješati psihijatrija i gluma, koje sigurno imaju puno zajedničkog. Ali mene osobno ne fascinira kada netko u razgovoru s udivljenim obožavateljem počne deračinu, u svrhu valjda pokazivanja svog glumačkog talenta i otkačenosti.
No dobro, ja sam se usredotočila na puno ugodniju sugovornicu, javnosti nepoznatu, ali meni zanimljiviju.
Na kraju smo se oprostili, rukovali kao što bih to učinila s bilo kojom osobom s kojom sam dijelila prostor u sat-dva. Zadovoljna što me ne muči pritisak slave i nekih novinarskih pritisaka.
Usput, jučer sam skoro otkinula kada sam vidjela na Dnevniku prilog iz Pekinga u kojem Duje Draganja na Bagino (ipak je Bago jedan politički novinarski stručnjak, pa mora malo intervjuirati i sportaše) je li pod pritiskom očekivanja medalja, odgovorio: "Jedini pritisak radite vi novinari s vječno istim pitanjima o očekivanjima..." Ha-ha, bravo Duje!
Nego, da se vratim na temu. Čujem da se Novaljski trijatar odvija jako dobro i vrijeme je do sada bilo naklonjeno. To mi je drago, pa ako ste negdje u blizini navratite. Ispod teksta je program predstava, onih koje su već prošle i onih koje će tek biti odigrane. Čisto da znate "Ki su no trijatri" kao sto bi rekao novaljski gradonačelnik, pravi stručnjak za pisanje uvodnika o ovom festivalu teatra.