Neke stvari naprosto moram vrisnuti ili ću se raspasti. Decompose, die...
Prije mjesec i nešto sitno dana sam prvi put u životu kupila auto. Pravo malo čudo kako se možeš osjećati vrijedno i sposobno jer si svojim snagama, radom, intelektom i čime već zaradio nešto relativno vrijedno. Bez pomoći staraca, sestre, brata, prijatelja, sponzora, šefa ili lota.
Lijep je to bio feeling, i lijep je to bio auto. Punih mjesec i nešto sitno dana. Zvala se crvena kia ceed. Bila je s nama na Braču.
Sada više nije. Sada se zove karambolizirani krš na stupniku.
A priča je žalosna ko' grčka tragedija. A katarze nema nigdje na vidiku.
Čovjek koji nam je trebao ugraditi plin nam je skršio auto. Totalka! Još ima sreće da je i živ ostao. Sada su počele peripetije sa osiguranjem, odvjetnicima, bankom, kijom, novcima, kreditom...Igra živaca u kojoj ja tako predvidivo gubim. Danas sam jedva otišla na posao koliko sam bila uzrujana. Srce na 500, noge otkazuju poslušnost, a i ruke su mi drhtale dobra dva sata. Lijepo sam prvih par pacijenata poslala doma za njihovo vlastito dobro. Kome još treba drhtavi zubar, a opet tko mene pita jesam li ja dobro. Sad vidim što to ameri misle pod duševne boli. Ma ignorirala bih ja duševne boli samo da dobijem novi auto. Tu naravno dolazi onaj zabavniji dio priče gdje sada ispada da nitko nije kriv i nema nikakvih sankcija. Osim za mene naravno. Ja gubim cca 40000 kuna, ali tako ti i treba pičko jedna umišljena kad si mislila da možeš imati auto.
Hoće li meni stati kredit? Hoće li se banka mirno pomiriti kad ja odbijem platiti krediti i reći, a bože moj, shit happens.
Sada sam u filmu da ću ih sve zasuti tužbama. I baš me briga, netko tu mora biti kažnjen. Liječnik koji generalno usere gubi licencu za rad. Neka i taj koljač automobila izgubi svoju.
I sada se pitam u kakvoj mi to državi dovraga živimo?! Oštećeni i žrtve budu kažnjeni na ovaj ili onaj način jer, jebi ga, zašto žrtve ne bi još malo prcali u zdrav mozak, a odgovorni i kriminalci šeću kao da se ništa desilo nije. Nikakve kazne, nikakve odgovornosti. Jedno veliko ništa. Jer eto, nesreće se događaju, a njima je baš žao.
U ovom slučaju nije riječ o mrtvima, kriminalcima i nekim težim tragedija i nije da želim sve to trpati u isti koš, ali paralela je vidljiva. Nepravda također.
Ja odbijam biti žrtva. Nije mi u opisu posla, a ne uklapa mi se ni u karakter. Ako pravda ne bude namirena na način na koji bi trebala, bit će na moj. A ja imam energije i volje potezati ih po sudovima do kraja života
Posljednji pozdrav mojoj crvenoj kiji. KIA - killed in action...rest in peace
Post je objavljen 07.08.2008. u 20:03 sati.