Osjecaj da odrastam vuce me naprijed. Vise me nema sto plasit. Moze me jedino sto iznenadit. Kao npr? Napravila sam caj i ocijedila ga jedinim alatom koji nije zakoracio u masinu za sudje - nozem. Okus caja? Cisti deterdzent jer eto.. pehist sam kojem je netko zaboravio rec da igrom slucaja u sudoperu nije cisto nego prljavo.hmm
No, pustimo sad to. Imati 26 godina nosi neku novu radost i neki novi osjecaj. Netom prije rodjendana pala je odluka da iskljucim vecinu aktiviranih profila na internetu pa tako i onog na Iskrici. Dala sam posljednju sansu da se upoznam sa zadnjim od 6 probranih deckiju unutar godine i pol dana. Razmijenili smo tek dvije poruke i ne znam zasto i cemu, intuicija me odvela na dejt. Bez slike i uopce predodzbe, bez imalo straha zakoracila sam podno Lotrscaka gdje me cekao. Duboki udah i "nemoguce da je on taj". No, bio je taj. Slicno je i on pomislio i nakon par dana bilo je jasno da je zaiskrilo. Ponoc uoci mog rodjendana je bila predivna. Na Bundeku smo pogledali vatromet, cim se dim spustio, javio se neki poseban mir i eto rodjendana. Nakon niza godina ispraznih zelja za rodjendane, ovoga puta nije zvonio mobitel, vec pored mene je bio on. Na njegovo pitanje "sto je sve iza mene u ovih 12mj i sto ce tek bit?" bilo mi je tesko odgovoriti al sad znam odgovor.
Unutar 12mj su me dvojica pustila preko sms-a poput kakvog hira, bez imalo ocekivanja i nadanja. Jedan od njih je i spomenuti "iskras". U 12mj sam osjetila svu silu zivota i sto znaci obitelj. Spoznala sam ocaj, jad, tugu, bijes; spoznala sam srecu, radost i veselje.. i sve ovo navedeno vezano je uz zdravlje. Kako je imati rak ne bih voljela nikad saznat. Kako je zivjet s rakom sam nazalost iskusila. Uz uspone i padove i malu podrsku bliskih ljudi mojoj obitelji, moja obitelj je dokazala da nam nema ravnih. Da zivot nebi bio jednostavniji nasao se i profesor koji me javno razapeo. S kojim ciljem? Nikad necu saznat, al mogu pretpostavljat. Unutar 6mj majcine bitke sa rakom, bolnicama, strahom i opcim losim stanjem, vodila sam i svoju bitku. Postala sam marioneta sustava, jedina od 21. studenta i jedina od ukupno 158 studenata koja je izgubila potpis i time gubila godinu. Degutantno ali razlog je bilo moje izbivanje zbog majcine bolesti bez imalo milosti i podrske. U zapetljanom moru problema i ne zasticenosti uspjela sam okrenut pjescani sat. Kako? Snagom, snagom volje. U trenu kad je majka saznala da imam problema rekla sam da necu biti milostiva vec drska prema svakom onom koji se usudi ciniti ikakvu nepravdu prema meni ili mojoj obitelji. Nije bilo druge. Ustrajano sam dolazila na vrata profesoru, slusala isprazne monologe, gledala njegov ocaj i bijedu, slusala i cekala da me cim vise razapinje. Bila sam ustrajana i dozivjela sam da mi kaze "Dragi ste mi samo zato sto ste ustrajani i nedate se". Nedam se. U trenu kad je trebalo upisati godinu, postala sam rupa u sustavu. Na vidjelo je doslo da me nitko nije zastitio - ni profesori, ni nadlezne osobe. Moje molbe su negdje zavrsile u kosu a moji dokazi su nestali. U trenu sam mogla samo nazvat brata i zavapit da ista ucini da se nepravda ispravi. Dan poslije, otac je izmozden dosao iz Italije i nesretan sto nasim bitkama ne vidi kraj. Nakon sto sam cula "Zao mi je al ona umire" mogla sam sjest i plakat s pogledom na onih 157 studenata koji u tom trenu nisu ni mogli slutiti sto se sve moze odviti u jednom trenu u necijoj glavi. Pola sata kasnije otac je profesora presreo i trazio odgovornost za sve sto nije uredu u mom slucaju. Uz niz provokacija i dernjave profesora i mirnog lica i glasa oca uspjela sam dobiti dugo ocekivani potpis, al ne i drugi(oduzeo ih je jel dva). Drugi sam godinu dana kasnije odradila i sada sam napokon apsolvent. Svojom pojavom, stavom, odnosenjem, javnim istupima, predavanjima(umjesto njegovih predavanja) i djelima u svakoj prilici provociram tog profesora da se sjeti da je u vlastitom ocaju mene mogao uciniti ocajnom.
Uz sve, osjecaj da je umro jedan, kako je sam rekao, poznanik koji mi je davao jako puno podrske u mojoj borbi, bila je gotovo potpuna praznina koja me pretvorila u duh. Ubrzo mi je majcina specijalistica rekla kako vjerojatno bolujem od dijabetesa i da je vrijeme da vodim racuna o svom zdravlju(dijabetesa za sad nema).Duh sam ostala do 12mj. a tada se moj zivot vratio u moje vlasnistvo. Otisla sam u Firenzu i upoznala sam divne ljude. Ubrzo je uslijedilo putovanje u Rim, isplela se Bologna, Venezija.. i na kraju tripanje po Turskoj. Sreca zbog tih putovanja i novih poznanstava je toliko neizmjerna da je sve lose zapravo odavno preboljeno.
U 12mj sam besciljno voljela covjeka kojeg ni dan danas nisam upoznala u potpunosti koliko ima lica. Tiho sam patila i gledala igru koju je vodio. Kad sam krenula i sama u igru bilo je jasno ono sto je svima ocito "mi bi trebali biti par" al nisam nikad o toj temi dobila priliku pricati. Danas ga ne cujem, ne vidim i ne nalazim vremena za razgovor koji se trebao tada odviti.
Danas zivim u nekim novim vodama. U meni je volja i zelja da cim prije diplomiram. U meni je volja i zelja da napokon dodjem na idealnu tezinu. U meni postoji nada da ce prava ljubav tek izaci i da ce me ova samoca ostaviti. Nemam trenutno prijatelja ili bolje receno onih koji su "tu" iskreno. Igrom slucaja sam se zaplela u dopisivanje sa prijateljem prijatelja kojeg nisam imala ranije prilike upoznat. Jednom je rekao da smo se sreli a ja tad nisam mogla znati da je to on jer je bio slucajni prolaznik. Nakon mjesec dana morskih prostranstava koji su nas djelili i nekoliko tisuca sms-ova, par slika..imam osjecaj da ga osjecam al u svemu sam suzdrzana. Nas susret u Metropoli se blizi, sto se blize ispitni rokovi. Iskreno me strah i sram jer ne zelim ostaviti los dojam.. voljela bih da sve ostane ovako kako jest.. sladunjavo.. Al On je prica koja se dogadja nakon ovog pitanja od 12mj..
Za pocetak sam previse napisala..
Post je objavljen 06.08.2008. u 23:09 sati.