Marketing
Tko to sada zna.
UPDATE...
Samo jasi, usamljeni jahacu. Ali produzi dalje.
I ne diraj u ovo mjesto.
Kao da nije vec dovoljno vremena i zivaca potroseno u nase dijaloge. Ne razumijes ovo mjesto. Nikada ni neces. Jer ipak, ovdje je zakopano moje srce.
Ima jos divljina.....Samo, moras krenuti. Kreni. Kreni.
Samo jasi, usamljeni jahacu. Ali produzi dalje.
I ne diraj u ovo mjesto.
Kao da nije vec dovoljno vremena i zivaca potroseno u nase dijaloge. Ne razumijes ovo mjesto. Nikada ni neces. Jer ipak, ovdje je zakopano moje srce.
Ima jos divljina.....Samo, moras krenuti. Kreni. Kreni.
A opet, je li važno?
Mora li sve imati svoj početak i kraj?
Ova priča...ova priča.
Je li sve tako lagano kao ovo sada, tu, ovdje?
Samo zaključiš da postoji neki in medias res i pišeš kako ti drago, ne razmišljajući o okvirima i normama.
Vi vidite stvari i pitate "ZAŠTO?",
a ja sanjam o stvarima kojih nije bilo
i pitam "ZAŠTO NE?"
G.B. SHAW
a ja sanjam o stvarima kojih nije bilo
i pitam "ZAŠTO NE?"
G.B. SHAW
Sve prolazi zrncima kratkotrajnih sjećanja. Samo jedan zamah lepezom...i gotovo je.
Ponekad tjeranjem svojih strahova i ružnih uspomena, tjeramo i nadu da bi mogli postati bolji.
Prihvatiti to, ne s gorčinom, tek kao podsjetnik koliku smo veliku cijenu platili za to....za počinjenu grešku.
I teško je onda učiniti pravu stvar.
Vratiti se tamo gdje sve počinje, razriješiti se preostalih okova.
Ipak, kad sve karike padnu, ništa neće preostati.
Osjećam miris svake pokošene travke... svaki nečujni pomak oblaka.
Shvaćam sreću. Napokon. Jer iako je prokletstvo svakog ljudskog bića da uvijek žali za nepostojećim i neostvarenim, uvijek negdje postoji i štit koji drži tu kletvu.
Gledam zalazak sunca, ništa drugačiji a opet tako poseban. Zatvaram oči, krećući u još jedan medias res.
I ne...ovo nije kraj...Jer...Pa...U moru ovog...Čini mi se da sam spomenula da kraj ne postoji?
Čini mi se...
Škljoc.
Post je objavljen 04.08.2008. u 19:58 sati.