S obzriom da nisam napisala pošteni post u ovoj godini sada ću to probati nadoknaditi.
Novu godinu dočekala sam bolesna u krevetu i zbog one stare narodne „kako provedeš Staru godinu, takva će ti biti Nova“ bila sam poprilično depresivna. Za ovu godinu imala sam puno planova koje je moj dragi upotpunio sa prosidbom na Božić, tako da je sve to trebalo dobro isplanirati.
Prvi mjesec prošao je tiho, mirno u oporavljanju od darivanja, ali zato sam već u drugom mjesecu uspješno potrošila na novi veliki krevet, ormariće, lampe, posteljinu, tepihe, prekrivaće... sve ono potrebno da si napravim dom na drugoj adresi, iako se još uvijek nisam službeno preselila k njemu. Puno sam kod njega ali svakih 15-ak dana ipak odem do mame na nekoliko dana... (mislim da ću to prestati raditi tek kad budem ja bila mama :-) ). Uz sve to počeli su razgovori o svadbi, mjestu, broju pozvanih, kumovima, tipu svadbe... i još se nagomilalo dosta posla... No, brzo je došao i treći mjesec; i moj rođendan, i predivni pokloni... Posao je malo oslabio ali nije me to zabrinulo do onog trenutka kada je moj dragi popizdio na svom poslu i dao otkaz. Naravno da sam mu bila podrška jer su njegovi nadređeni prešli sve granice ljudskog ponašanja, ali na sreću to nije dugo trajalo. Kada su gazde saznali da je otišao na razgovor na drugo radno mjesto ubrzo je uslijedio razgovor kako su pogriješili, da se to neće više ponoviti i dobio je povišicu. No, imali smo nekoliko stvari koje su nas veselile u tom tekućem četvrtom mjesecu pa smo dosta brzo zaboravili probleme iz trećeg.
Prvo je slijedio Auto Show. Ja sam naravno naoružana svojim novim digitalcem kojeg sam dobila od dragog za rođendan krenula u svoj prvu ozbiljniju fotografsku akciju. Auti su stvarno bili zanimljivi, u neke sam čak i sjela da vidim da li moja malenkost uopće može vidjeti van. Bili smo do samog kraja i kada smo došli doma i htjeli pregledati slike... nema fotića... Tad ste me trebali vidjeti... jurila sam kućom kao jedan od autića... samo sam ja bila blijedo-zelene boje... a onda je i dragi skužio da nekaj ne štima... „Mrvica, kaj si izgubila?“, „Mrvica, kaj ti je?“ kak da mu kažem da sam izgubila njegov poklon za rođendan koji nisam imala ni mjesec dana i to jedan od skupljih jer sam ja techno freak pa nije ni razmišljao o kupnji nekog jeftinijeg... Jedva sam skupila snage... ostao je miran, a ja sam plakala ko kišna godina... preokrenuli smo kuću, auto, sve po nekoliko puta i nema ga... Onda sam u 21h zvala Velesajam jer sam se uspjela sjetiti gdje sam ga ostavila, u zadnjem autu u koji sam sjela... no od Velesajma ništa. Onda sam u jednom od tih prospekata našla broj od Suzuki predstavništva i išla probati zvati iako su bila već 21:30h. Na moje iznenađenje javila se jedna pristojna žena kojoj sam uspjela objasniti u čemu je problem; obečala je sutra u 9h otići tamo i odmah mi se javiti. Moram priznati da nisam polagala puno nade da ću ga više ikada dobiti. Čak i da nitko više nije od posjetitelja sjeo u taj auto, hostesa koja je bila pored tog auta mogla ga je bez problema uzeti... To je bila jedna od neprospavanih noći. Dragi mi i je i tada bio podrška i tješio me iako ja nisam sigurna da je obrnuto da li bi to mogla... Došlo je drugo, nazvala me... „Znam da Vam je ovo bila jedna od težih noći ali moram Vas razočarati. Evo ja sam prije pola sata došla na Velesajam i razgovarala sa svim hostesama i čistaćicama i nitko ga nije vidio“. Onda sam ju zamolila da pita baš onu hostesu koja je bila pored tog auta, dobro sam ju zapamtila jer smo i razgovarali sa njom. Obečala je da bude i da će mi se još javiti. Prošlo je četri sata, već sam ponovno otplakala svoje i otišla raditi kad mi je zazvonio mobitel. „Gospodična Maja nećete vjerovati ali ja u rukama imam vaš fotoaparat.“ Ja sam ostala bez teksta... Da ne duljim, kupila sam bombonjera svih vrsta i odnjela im kao znak zahvalnosti, tražila broj od te hostese da se zahvalim što ga je spremila... jer stvarno ima malo poštenih ljudi.
Mogla ga je uzeti i nikome ništa, a ona je dapaće trčala za nama ali nas više nije mogla raspoznati među svim tim posjetiocima. To sam ovako duže opisala jer me stvarno iznenadila činjenica da ima još poštenih ljudi, a i stvarno me uništilo to kaj sam izgubila tako vrijednu stvar.
Kraj četvrtog mjeseca obilježila je moja selidba k njemu. Preselili smo moje ormare i uz sve one stvari kupljene ranije sada je soba izgledala savršeno. Sve moje stvari od mame bile su spremljene u kutije, putne torbe... Iako znam da životni smisao nije čitav život živjeti sa mamom, moram priznati da mi je to teško palo i još uvijek mi teško pada zato još i imam nešto stvari kod nje. Jednostavno sam previše vezana uz nju, previše smo slične, ne moramo niti pričati dovoljno je da smo u istoj prostoriji. Nakon te selibe koju smo obadvije krstile suzama; dogovorile smo se da ću jednom u mjesecu doći na nekoliko dana... a kad dođem onda mi ispunjava sve želje ko da sam joj unuka a ne ker; kuha kaj se meni jede, peće kolače, kuha tople čokolade... šalimo se, komentiramo sve živo, naganjamo se po stanu, tućemo jastucima... Peti mjesec provela sam osim radeći svoj posao, slažući naše planove sa financijskim mogućnostima. Treba otići na godišnji odmor u 7.mjesecu, treba organizirati malu svadbenu večeru, trebamo preurediti kompletnu kuhinju i kupaonu na katu za nas... I sve smo to manje više dogovorili, samo trebamo dignuti jedan manji kredit.
Šesti mjesec počeo je zanimljivo; mojim strganim prstom... Imali smo roštilj i goste... Moj dragi po prirodi zaigran kao i ja igrao se i škakljao sa sestričninim malim (13.god.) a mali Jan je tražio moju pomoć da se riješi tog „čudovišta“ i ja sam krenula u akciju spašavanja (naravno da je i mene „čudovište“ dohvatilo; ono ima 1.94 cm i ruke od metar i nešto; a ja sam cijela 1.60 cm)... Navečer me nešto jače počeo boljeti palac, i kad mirujem i kad ga mićem... „Joj, Mrvica; nije ti niš malo si istegla mišić“; ja sam isto mislila al me stvarno bolilo... i tako dva dana dok nisam otišla u Draškovićevu na nagovor mame i njenog partnera... i imam strgani prst... Juuupiii. Odlično će se to odraziti na posao, iako je jedina sreća bila u tome što je u pitanju bila lijeva ruka. Mrzila sam to kaj se ne mogu služiti rukom ko inače... i dobar dio bolovanja provela sam kod mame... I onda je došlo Europsko prvenstvo u nogometu; i inače sam veliki obožavatelj naše reprezentacije, nisam jedna od onih koja to postanu kad to počne. Ove godine potrošila sam puno na navijačku opremu... nema toga kaj nemam... a neke od slika sa rukom u longeti mogli ste vidjeti kod anchi na blogu... :-). No prošlo je i to prvenstvo, plakala sam ko Srna zajedno sa njim. Prošlo je i moje bolovanje... Predali smo paprire za kredit, pronašli sve kućanske aparate (bijelu tehniku) koja nam treba... i počeli planirati godišnji odmor.
Sedmi mjesec... sve je nekako brzo prolazilo... Kredit su nam pomaknuli za 8.mjesec, jer je HNB zabranila odobravanje kredita u 7.mj. zbog inflacije, ali to nas nije spriječilo da kupimo laptop prije godišnjeg, kako bi se i na godišnjem mogli igrati, plaćati račune, kako bi ja mogla pisati postove, dopisivati sa mamom... I upravo to sada radim, zadnjih dana godišnjeg odmora pokušavam Vam napisati kako sam provela proteklih 7.mjeseci. Imala sam dobrih 3 tjedna odmora, a po povratku u Zagreb čeka nas puno toga. Odmah po povratku sa godišnjeg idemo 10.08. u Split na Iron Maiden (nisam ja toliki obožavatelj kao dragi, ali biti će zanimljivo za doživjeti). Onda nas čeka početak građevinskih radova doma, kupnja novih stvari... odlazak matičaru na dogovor i svi ostali detaljni i završni dogovori oko svadbene večere (04.10.08.), a prije toga odlazak na utakmice 06.09.08. Hrvatska - Kazahstan i 10.09.08. Hrvatska – Engleska. Čekaju me zanimljivi dani a kako će se sve odvijati i ono najzanimljivije sa godišnjeg odmora u idućem postu.
Nadam se da Vas nisam previše udavila.
Post je objavljen 04.08.2008. u 17:32 sati.