Kad pomislimo na Zagorje – asocijacija nas odmah odvede u Hrvatsko Zagorje, slikovitu regiju sjeverozapadne Hrvatske. Područje je to koje sa sjevera i istoka omeđuju planine Medvednica, Kalnik, Ivanšćica i Maceljsko gorje, dok se sa zapadne strane drži porječja Krke i Save na Dolenjskom. Na zemljopisnoj karti taj brdoviti teren obilježen je raznim nijansama smeđe boje tako da i površan ili čak nehotičan pogled na prostor Zagorja upućuje na dominantnu prisutnost gorja, zemlje koja se penje prema nebu. Upravo taj vertikalni razvoj gorju daje stanovit sakralni prizvuk. Jer gora je, geometrijski gledano, crta koja pokazuje čovjekov idealni put – put u nebo. Nebo je nešto nedostižno, prostor vječnosti i svetosti, nešto što bi se možda nazvalo izravnim očitovanjem moći. Tu je koncentrirano ono što je više od prirode i čovjeka, što se ne vidi i ne čuje, ali se naslućuje i dočarava. Preko dana na nebu možemo vidjeti samo Sunce i ponekad Mjesec, dok noću ono upravo kipi od svakovrsnog života: od jurnjave planeta, kometa, meteorskih rojeva, meteora, zvijezda, oblaka međuzvjezdanih plinova i prašine. Na svim tim vidljivim i nevidljivim površinama sigurno se događaju svakojaka čuda. Nešto od toga naslutio je i Sergej Jesenjin:
Oblaci sa ždrebišta
ržu ko sto kobila.
Pljušti iznad mene
oganj žarkih krila.
Zvijezde – bradavice,
nebo – kao vime.
U trbuhu ovce
bubri božje ime.
I vjerujem: sutra,
netom svjetlost svane,
iz magle će novi
Nazaret da svane.
Zagorje je, prema tome, mjesto iza gore, odnosno iza gorja, onkraj ili s druge strane gorja. Onda Hrvatsko Zagorje nije jedino zagorje. Slovenija ih ima čak dva za-gorja: prvo je kraj Ljubljane, a drugo u blizini Postojne. Gorje zbog svoje usmjerenosti prema nebu ima, kao što smo rekli, stanovitu sakralnu crtu. Na tu sakralnost upućuju ponajprije imena naselja u podnožju: Marija Bistrica, na primjer, središnje marijinsko svetište u Hrvatskoj, te Sveti Križ Začretje. U Rusiji se pak, sedamdesetak kilometara od Moskve, nalazi čuveni spomenik kršćanske kulture, samostanski kompleks svete Trojice koji se sve do raspada Sovjetskog Saveza zvao Zagorsk. Biblijski obojeni toponimi mogu se naći u Gorskom Kotaru, koji, kao što znamo, u svojim nepreglednim šumama krije potok Jasle, divlji kanjon Vražji prolaz i Samarske stijene. Naposljetku, nijansu svetosti ima i Kranjska Gora, i to poglavito zbog slavne skakaonice konstruirane za skokove do 180 metara, na kojima skijaši lete i do 240 metara. Lete u nebo.
Ako već govorimo o izuzetnosti gore i gorja, jer, eto, ljudima obećavaju nekakva izuzetna mjesta, prigoda je primijetiti da i vozila kojima se putuje u za-gorje nose sakralna obilježja. Ne mislimo samo na krunice obješene oko retrovizora, nego i na promidžbene poruke uz pojedine modele automobila. Na primjer, poznata francuska tvornica automobila za svoj model «207» na televiziji pušta kratak ali dojmljiv reklamni slogan: «Oprema iz raja». Nostalgično raspoloženi kupci zasigurno će se odmah prisjetiti jedne popularne popevke s Krapinskog festivala – Kam da se pojde, naravno – i brzo potrčati po tu «opremu iz raja».
Samo s «opremom iz raja», slijedi logičan zaključak, vrijedi pohoditi nešto tako lijepo i posebno kao što je to za-gorje, Hrvatsko Zagorje:
Pak posel projde, dan lepši dojde
Dragi prijatel kam da se pojde, poveč, poveč?
V Zagorje naše em se zna
Nigdar ni tak lepe kak je tam…
Ljepotama krajolika iza gorja, Zagorja, dakle, svjedočila je i karlovačka spisateljica Dragojla Jarnević čijem dnevničkom zapisu iz ljeta 1874. nalazimo poznate riječi divljenja rajskim krajolicima:
«Zagorje je jedan rajski prediel u našoj Hrvatskoj, ali narod još nije na onom stupnju naobrazbe da bi znao cieniti i služiti se po vriednosti s onim blagom kojim ga dobri Bog obdario. Nešto poslje podne stigosmo u Krapinu, koja je 1 Ľ sata od toplica udaljena. Mjesto je sada prilično krasno; večom stranom nove kuće, ali su ove sve od čivuta sagradjene.»
Putujući u Zagorje, čovjek simbolički putuje u idealno gorje, leti u nebo i duhovno se usavršava primajući nova iskustava, ostajući usprkos svemu na čvrstome tlu, u blagu Zlatara, među životinjama Konjšćine i Golubovca, u voćnjacima Bistrice i uzdignuti na Stubicu do Kraljevca. U Zagorju se čovjek osjeća kao povlašteni putnik u predjele koje nikada nitko nije uspio utopiti u ravnodušnu civilizaciju XXI. stoljeća.
Post je objavljen 04.08.2008. u 15:54 sati.