Marketing
Kad prijateljstvo postane nešto više...
Što napraviti kad prijateljstvo postane nešto više? Kako krenuti dalje? Reći prave osjećaje ili ostati samo na prijateljstvu i mučiti se dok ne prođe?
Ovo je jedna od onih tema u kojoj je tako teško biti pametan i razuman... Upoznate se, odmah kliknete, postanete prijatelji koji znaju sve jedno o drugom, savršeno se družite i koliko god to ostatku svijeta bilo čudno vas dvoje ste samo prijatelji i uživate u onim malim stvarima koje čine takav odnos posebnim. A onda se nešto dogodi. Ona ili on promijeni mišljenje. Počne gledati prijatelja drugim očima i u njemu/njoj ne vidi samo curu/dečka koji joj/mu je pomagao/la u mnogim životnim situacijama, potpora kad bi drugi nestali... I odjednom se nađe na velikom raskrižju: krenuti na jednu stranu i reći ili na drugu stranu i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo...
Muško-ženska prijateljstva su jako kompleksna stvar.
Većina ljudi koje poznajm će reći da to nije moguće, posebno ne u adolescentskim godinama, jer navodno nemamo dovoljno zdrave pameti da bi razlučili između te dvije stvari, a kasnije da je možda i moguće nešto bih ja rekla da i ima i nema istine u tome. Definitivno mislim da postoje muško-ženska prijateljstva između dvoje ljudi koji se definitivno jako vole, ali je ta ljubav platonska, ne i fizička. Jer kad nekog poznaješ u dušu, kad se razumijete, kad poznaješ mane i vrline te osobe i kad funkcionirate tako dobro da bi gotovo mogli pokoriti svijet, onda je logično da voliš tu osobu. Kao brata, kao prijatelja... Možeš mu reći sve što te muči, svaku tajnu i misao i onda jasno da se stvara osjećaj privrženosti i odanosti (naravno, ako se radi o pravom, ne prijetvornom prijateljstvu)...
Najčešće će se takvo prijateljstvo roditi između dvoje koje se međusobno fizički ne privlače, ali si karakterno odgovaraju. Često su oni već u vezama tako da ne postoji neka opasnost od zaljubljivanja, no ponekad, promijeni se viđenje prijatelja...
(nadalje ću pisati u ženskom rodu, teško mi je ovako obostrano prebacivati)
Tko zna iz kojeg razloga, počneš primjećivati njegov smješak ili način na koji strese kosom kad mu padne na čelo ili kako mu se na čelu stvori borica kad se muči oko matematičkog zadatka. I te tek jedvaprimjetne sitnice ti postanu slatke i uhvatiš sama sebe kako razmišljaš o njemu na onaj drugačiji način koji inače poznaješ kad se zaljubiš. Ili kad ti u onom prisnom razgovoru dotakne ruku ili pomakne kosu, a tebi srce poskoći na tren... Tako tipični znaci zaljubljivanja... I sad u prvih nekoliko dana, tjedana, možda i mjeseci ignoriraš sve to, a onda postaneš svjesna što bi se moglo događati... Gulp, i kaj sad???
Odjednom ti se čini da se cijeli svijet okrenuo naopačke i više nikada ništa neće biti kako treba! Da je sve izgubljeno. Ne poznaješ sebe, ne poznaješ njega. Izgubljena si u vremenu i prostoru. Kome se obratiti? Kako dalje?
A odgovor se ni ne nazire. Njegovo ponašanje je isto prema tebi, još uvijek ti se povjerava, još uvijek izlazite s ostatkom društva ili sami i provodite sate u razgovoru... No ti se sama sebi činiš nekako udaljenom koliko god to pokušavaš sakriti. A onda te on pita: "Što je?", a ti nonšalantno se nasmiješ i kažeš da je sve u redu, samo da te malo muči škola/roditelji/ljetovanje...
Ovako ja sve to vidim...
Nekada osjećaji sami po sebi nestanu i sve se učini kao tek prolazna faza, no nekad oni ostanu čvrsto zacementirani u tvom srcu. I nitko nema odgovor kako se ponašati...
Postoje i dobre i loše strane veze nakon prijateljstva. Recimo, nema onih stresnih situacija poput prvog izlaska, plaćanja, upoznavanja s roditeljima, društvom, poznajete reakcije u određenim situacijama i sl. A onda opet, kad prekinete (jer jbg, to se najčešće dogodi i uvijek je teško; blago onima koji izvuku najbolje od svega), gubiš čovjeka koji ti je u životu bio veoma važan. Gubiš prijatelja kojem si mogla povjeriti skoro pa i život. Jer teško se vratiti na prijateljstvo nakon što ste bili u vezi. Tu ima učinak i ljubomora, posebno ako jedna strana brže nastavi sa životom, a druga nikako ne može preboljeti. ali jednostavno, više nije isto. Oboje će do kraja života živjeti sa saznanjem da su bili jednom zajedno i to obićno koči ljude da se vrate na staro. Nije nemoguće iako svi to govore, ali teško je. Posebno ako ne sudjeluju obje strane...
Jednostavno, ne postoji univerzalan odgovor koji bi pomirio te strane. Izabrati prijatelja ili izabrati ljubav? Jedna od najtežih dvojbi koju nam donosi život.
Ja osobno se ne bih usudila reći prijatelju onako izravno što zapravo osjećam. Kroz neke suptilnije načine da, ali ovako nikad. Kažu da ljubav dođe i prođe, a da prijateljstvo ostaje zauvijek. Ja bih postupila na isti način. Koliko god se moj pogled na prijateljstvo promijenio i postao drugačiji, ne bih mogla skupiti hrabrost i reći. Važniji mi je kao prijatelj... A zaljubljenost će proći. Prije ili kasnije. Mora. Vrijeme uostalom liječi sve rane...
Ko riskira, profitira... Tko zna, možda bi uspijela izvuči najbolje iz svega, možda bi pristao biti sa mnom, ali jednostavno, ne mogu to. Ne mogu izgubiti prijatelja iz hira... A kasnije, kad odrastem... Možda se ipak osokolim i krenem stopama svog srca, ako još uvijek bude vapilo za istim...
Od srca vaša
Zbunjena prijateljica!
P. S. Želim svom prijatelju sreću, da uspije skupiti hrabrost i jednu djevojku pita za furanje. Ona će pristati, sigurno! Ja ću biti presretna. Zaslužuje to, više od puno ljudi koje poznajem! Good luck! =)
Post je objavljen 04.08.2008. u 11:29 sati.