Stan mi je super, cimeri su mi super.
Bar zasad:)
Me encanta što je stan cijelo vrijeme uredan. U sudoperu nikad (ali nikad) nema zmazanog suđa. Nitko ne ostavlja zaprskanu kupaonu. Nema mrvica po podu. Nema razbacanih stvari. Puši se vani na hodniku.
Postoje samo 3 problema.
Prvi problem je vlaga zbog koje moram držat otvoren prozor i zbog koje, ako to ne radim, soba smrdi po prašini.
Isto vrijedi za cijeli stan.
Drugi problem je što mi je štrik za veš ispod prozora, koji je pak iznad kreveta, što zahtjeva akrobacije kad želim nešto stavit sušit.
Treći problem je što nitko ne koristi rernu pa tepsije izgledaju kao da su zadnji put upotrijebljene dok je Allende još bio živ ali to planiram riješit uz pomoć Domestosa.
Očeličit ću stvarno ovdje što se tiče temperatura stambenih prostora. Dobro je Maks rekao da idem u vojsku.
Na koncertu je bilo super. Prostor se zove Centro Cultural Irun(nj)a & Rocksteady i relativno je blizu doma.
Nije bio rockabilly nego neki truli ska, ali atmosfera je bila super. Sjetno sam se prisjećala Attacka i Močvare u dobrim danima. Ah, ah.
Piva 5 kn, upad 10:D
Nakon 15 minuta smo Francisca i ja dobile udvarače (ona plava, ja visoka - teška egzotika za ove prostore) što je zabavljalo Fabiolu i njene prijatelje. A moram priznat i nas. Čilenjosi su prilično dosjetljivi i imaju dobro razrađene metode snubljenja.
Da ne pomislite da sam stvarno postala kurva bez motike, obavještavam vas da sam odmah obznanila Franciscu (sve sami Franje i Francike) da sam u sretnoj vezi. Njemica me tu malo autala jer je svom švaleru rekla da je i ona u vezi - ali sa mnom.
Padala je kišurina i nas dvije smo odlučile krenuti put doma oko 3, budući da Fabiola ima običaj vikendima partijati do 10 ujutro. Zbog maloprije spomenute kišurine smo šćapale taksi i spriječile taksista da nas provoza preko pola grada jer smo s kvartom i okolicom ipak dobro upoznate. Vožnja nas je izišla cijelih 20kn. Ou jea!
Ovdje je inače popularno varati turistas što smo iskusile sljedeći dan nakon što smo ručale u treš restoranu u kvartu Bellavista (u kojem je inače živio Neruda).
Jele smo pomfri i salatu, ja sam popila pivkana, a ona kolu i zli konobar nam je to naplatio 9500 pesosa. To je 95kn.
Budući da ovo nije Dubrovnik nego Santiago, reći ću za ilustraciju da Francisca svaki dan u pauzi na poslu ruča u pristojnom restoranu (isto u centru) za 2500 pesosa. Ručak podrazumijeva juhu, glavno jelo, kavu i desert.
Restoran je izgledao kao pučka kuhinja, nismo dobile račun i čovjek nam je rekao da nemaju meni. Jea rajt. Protestirale smo, ali džabe nam revolucija, morale smo platit.
Zaključak: Uvijek prije jela, ako kažu da nemaju meni, pitati za cijenu.
Ipak, lijepo smo se taj dan prošetale. Napokon je bilo sunčano pa smo se popele na Cerro Santa Lucia da vidimo grad i Ande koje se inače ne vide od smoga.
Napomena: U ovom gradu nisu rijetki TV i radio apeli stanovništvu da je bolje da zbog smoga ne izlaze iz kuće.
Sličke su vam gore desno. Ja jurim na drugo brdo pa podnesem izvještaj kasnije.
Ta-ta!
Post je objavljen 03.08.2008. u 19:39 sati.