Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/paix

Marketing

O Čokoladi, putnicima i potrazi za mirom

Image Hosted by ImageShack.us

Jeste li čitali (ili gledali) Čokoladu? Mislim da se nikad nisam s nikim toliko poistovijetila kao s glavnim likom, Vianne Rocher. Ona stalno ima nagon za bijegom. I stalno se seli, bježi, napušta mjesta makar svaki puta želi ostati. I čim osjeti sjeverni vjetar, Vianne se pakira i odlazi.

Imam osjećaj da sam i ja slična. Cijeli život negdje putujem i nigdje se ne mogu smiriti. Kad sam bila mala, selila sam se od jedne bake do druge kad su moji roditelji radili. Zatim sam se s njima preselila u drugi grad. Kad sam upisala faks, preselila sam se u Zagreb i bila sam uvjerena da mi je tu suđeno živjeti. Možda i jest. Ali dogodilo se nešto neplanirano- ljubav. I zbog nje sam napustila Zagreb i vratila se natrag doma. Sad malo živim doma, malo kod svog dragog i u međuvremenu putujem na faks.

Omnia mea mecum porto. Sve svoje sa sobom nosim. Torba mi je stalno puna životnih potrepština (kozmetička torbica, neki odjevni predmet, moja privatna ljekarna s analgeticima, vitaminima i sl, ) jer sam stalno negdje drugdje.
I makar se čini da je to uzbudljivo, nije. Još tragam za mjestom gdje ću moći ostati. Mjesto koje će biti samo moje. Mjesto na kojem ću moći raditi što god želim. Dom koji ću JA stvoriti.
I mislim da ga nikad neću imati. Moj dragi je već sve isplanirao. Ima kuću. Kuću za koju ja mislim da je ukleta jer je toliko nesretnih života vezano za nju. Nju treba urediti i tamo živjeti.
Ali to je mjesto koje ja ne volim, u okolini koju ne volim. I to je mjesto od kojeg želim pobjeći i više se nikad tamo vratiti.
I ja tu ništa ne mogu. Ne mogu samo dati petama vjetra kao Vianne. Ja sam prisliljena da ostanem. Jer ja, za razliku od Vianne, volim nekoga tko nije ''putnik za boljim'' poput mene.

Ali opet, u pitanju je i moja kompleksna ličnost. I mrzim to. Mrzim što se uvijek moram boriti protiv nečeg ili za nešto. Osjećam se kao don Quijote s vjetrenjačama jer uvijek izgubim ili se borim protiv nečega jačeg od mene. Nikako se ne mogu zadovoljiti jer želim uhvatiti onaj osjećaj smirenosti.

Voljela bih da jednom mogu smireno sjesti, bez osjećaja tjeskobe i reći ''Dobro sam. Tu pripadam. Tu mirno dišem''. I uhvati me panika kad pomislim da to možda nikad neću biti sposobna reći.
.

Post je objavljen 02.08.2008. u 21:13 sati.