noć...samoća...bol...
Sjedim na starim stepenicama
posve zaboravljenog svijeta...
Oči uprte u tamnu vodu
ove umorne rijeke...
Nemoćno pušta da se po njoj izvija
svjetlost mosta po kome gaze
stvorenja zvana ljudi...
...Nečuje rijeka moje misli...
...Nevide stranci suzu u oku bez trunke sjaja...
Otišao si sa prvom greškom...
Neplači djevojko...
Za njega si davna prošlost...gotovo je...
Tvoj se anđeo vratit neće...
Post je objavljen 31.07.2008. u 23:10 sati.