Marketing
Boja obzora (VII. dio)
Gorko i isprekidano, s vlažnim rupčićem u ruci plakala je već treći sat poslije ponoći. Nije mogla zaustaviti suze kao ni prizor Centel kako se utapa u mračnom jezeru. Niti osjećaj nevjerice da se neće vratiti na površinu, tek misao da se pretvara i cijelu dramu čini većom no što je bila. Vladala je mrtvačka tišina, policijska stanica bila je prepuna ljudi, ali jezici nisu nalazili riječi kojima bi se slomio muk, tiho ridanje djevojaka bilo je jedini dokaz prisutnosti života zvukom koji je nagoviještao tugu i nered u mislima, prazninu, nespremnost i uzaludnu potragu za smislom u tragediji koja se zbila.
Thomas je kao kip, skamenjen u tupoj boli sjedio na drvenoj stolici hodnika s pogledom u prazno, jedva treptajući kapcima. Vidon je držao stražu uz njega, kao da su odavna najbolji prijatelji čija se uzajamna podrška bez ijedne geste i pogleda sama po sebi podrazumijeva. Bio je to dobar osjećaj, jedini koji ih je obojicu dijelio od užasnute stvarnosti. Neuspjeh u njihovim glavama bio je širokih očiju, izbezumljen usred nemogućnosti da je pronađu, plivajući u jezeru, roneći i zazivajući njeno ime, ne mogavši pojmiti kako je Centel brzo i neprimjetno utonula, kao da tone u san samovoljno i omamljeno, nakon prvih vriskova panike i pljuskova.
Centelini roditelji zgroženi naglim i besprovratnim gubitkom mlađe kćeri optužili su Issu za njeno ubojstvo, ne prihvaćajući izliku nezgode i nenamjere. Držeći da su prisutni svjedoci na njihovoj strani, što nije bilo netočno, htjeli su osvetu brzo i glatko, ali također ružno i naprasito, okriviti Issu kako bi gladnu bol nahranili osjećajem pravde, a time proždrli i svoju nesreću. Thomas je nekoliko puta bezvoljno rekao kako je najbolje da pođu kući jer ne razmišljaju trezveno, na što mu je Ian McFerry odbrusio kako Issu prvo mora strpati u zatvor, doživotno, kako bi uopće disao, a zatim pokopao kćer i nakon toga preživio.
Krvnička je omča skrojila mjeru iznad Issine glave, policajci su bili McFerryevi doušnici i simpatizeri te ne bi bilo nimalo teško pospremiti u ladicu dosje nevine djevojke koja je u jezero gurnula žensku konkurenciju radi ljubomore. I tko je brinuo za istinu negoli muški dvojac koji je sam sebe najviše krivio za Centelinu smrt, Thomas i Vidon u osjećaj su slabosti otirali noge da bi zatim koračali po stazi nemoćnosti što ih je gutala poput živog blata u kojem su se i sami utapali iznova se vraćajući na početak bez kraja. Njihove emocije izvana su bile kontrolirane, stoga se nije dalo naslutiti da misle tako drastično o nastalome, ali ratovi što su ih vodili iznutra drobili su potrebu da obrane Issu kako zaslužuje ostavljajući tek mrvice razumijevanja u pogledima što bi joj obojica uputili u mislima o njenoj tuzi i nametnutoj krivici.
Blagi povjetarac zamirisao je hladnom prostorijom, vrućom i zagušljivom od namjera povrijeđene obitelji McFerry, ali primijetili su ga gotovo svi, uputivši pogled na ulaz s pročelja. Lagano je kročila izlizanim mramornim pločama, šaputajući stopalima dodirivala je tlo meko kao glas uši djeteta kojeg mami uspavanka. Zastalo je vrijeme da dodirne trenutak, da ga sačuva kao laticu što će se jednom sasušiti i otpasti, ali ne i nestati mu iz sjećanja kojeg dariva gošći čija se prisutnost naglašava svakim korakom što ga otima sadašnjosti. Issa je podigla glavu istim izrazom lica kao onoga dana kad je pala s grane oraha s navršenih pet godina razderavši rođendansku haljinu što su je majčine švelje šile tri mjeseca radeći po nauku sa španjolskog dvora. I isti prizor spasa u smirenom, voljenom odrazu blijedog lica što ga je tada ugledala sjedinio se pred njenim očima, u duh žene što ga obožava svim porama svoga bića. Issa je ustala s klupe ponizno i bez glasa, te potrčala mislima pred osjećaj zagrljaja, a zatim rukama obavila prikazu ne mareći je li izmišljena ili stvarna. Trebala ju je, tako očajno, da bi se ovako snuždena, izluđena satima mrkih pogleda i povika svih prisutnih McFerrya, zaklela pred svima da je njena majka, Siore-Pelke Fjordinova, ušla ovdje i sada.
Ta želja nije joj se ostvarila jer ju je majčina prisutnost preduhitrila, iznenađenje koje je pripremila kćeri obistinilo se na način slučajnoga spasa. Koliko je Issu usrećila svojim dolaskom i slatkim poljupcem koji je mirisao na bombonjeru koju dugo nije okusila na svojim obrazima i čelu, toliko ju je razočaralo što je ta podudarnost bila jedina ulaznica u sudnicu ispravka njenog okrivljeničkog statusa. Čim je vojvotkinja Fjordinova dokazala porijeklo svog jednog djeteta atmosfera u stanici je ponovo udahnula. Novorođenče je zaplakalo u grudima Angelike Fjordinove koja je zauvijek ostala Issa, znajući da nije ispunila cilj kojim se tješila protekle dvije godine od rastanka s roditeljima. Da je nevažno kojeg si porijekla ako postoji sposobnost opstanka u istini svojih vještina i karaktera.
Shvatila je tada, da je unatoč svojim uspjesima, ugledu i znanjima još kao devetnaestogodišnjakinja, bila i ostala nitko u očima svijeta. Jer pogledi što su joj se uputili nakon zazivanja titule što ju je njena majka donijela zajedno s kovčezima bili su vrijedni prezira ljudske prirode koja ne prašta licemjerje. Tužna kap slila se niz njeno srce kad su Thomasove oči zaživjele...
Post je objavljen 31.07.2008. u 20:25 sati.