Marketing
Ruke
Ruke, ruke su me zvale u zagrljaj,
nudeći mi kiticu najdražeg cvijeća,
dozivajući me prstom,
mašući mi toplo na dolasku,
obećavajući zaklon od hladnog vjetra,
milujući mi obraz,
opran usamljenom kišom iz malenog crnog oblaka,
što lebdi iznad moje glave, samo moje, naravno.
Otvorila sam kišobran, prolaznici su me pogledavali, misleći
da sam luđakinja; što i jesam,
ja sam se smijala,
pogledala gore, nasmijala se svom oblaku,
razmišljajući o posudbi onih snažnih ruku,
kako bih mu mahnula jednom zauvijek,
pipkavih ruku, što ne daju mi mira.
Odvesti će me u mrak, pretpostavljam,
a opet; lud je onaj siromah koji odbija ponuđeno..
Jutros mi je opet kišilo.
Bacila sam kišobran u živicu
i zaplesala, luđakinja kakva jesam.
Nisam od šećera, neću se rastopiti.
Ruke su me uštipnule, drsko
(mmmmm volim drske ruke, o da)
zgrabila sam te (staloženo i sigurno izgledajuće prste) i otišla s njima!
Trenutno sam još uvijek tamo,
hoću li se vratiti, ne znam,
znam samo da poslijepodne nije kišilo.
Stara sutrašnjica ne obećaje jednako jak zagrljaj
(iako očito demonske, ruke su nevjerojatno nježne i utješne).
Oblak je još tu, stoji i čeka.
A ja sam opaka vještica, ubijam pogledom i snagom svoga uma,
ljepotom svog bivstva,
otpuhujem oblake opasnih odluka, (kome još trebaju?)
i prihvaćam sve što se nudi.
Post je objavljen 30.07.2008. u 21:16 sati.