Jedan mali anđeo po imenu Matea, neki dan me molila da sjednem s njom u male autiće.
Bili smo kod vrtuljka a ja sam se zagledala u visine i bio mi je izazov sjesti na taj visoki vrtuljak. Mislila sam se mislila bi li ne bi li. Mia me ipak nagovorila. A neka je! Da znaš Mia kako mi je sad drago! Hvala ti…
Najprije sam rekla – nema šanse, ja to ne smin. Ja bi vam mogla recimo u ove male autiće, ali ne tu. Matea koja kao i ja nije bila raspoložena za veliki vrtuljak molila me da sjednem s njom u male autiće.
Gospode Bože! – pomislim, pa šta bi ljudi rekli. Unutra side oni najmanji mališi, pa di bi ja, di bi ja… pravila budalu od sebe…
A ja bi tako rada sila u taj mali auto, il na malog konjića. Ali ne – JA NEMAM HRABROSTI BITI KAO TO MALO DIJETE. Makar bi netko mislio da imam.
Lakše mi je bilo odlučiti se na taj izazov visina, nego li na drugi izazov – nizina!!!
I da znaš Matea, hvala ti što si mi to otkrila. Nisam dijete... ono koje želim biti. i koje ti želiš da budem. Koje Bog želi da budem.
Nadam se da ću jednom ipak - biti.
...............
A ovaj konj, pored kojeg sam te slikala - e vidiš, imala bi odvažnosti sjesti i pojuriti... čak i to, makar me strah... ali na malog konjića, pred ljudima... to me strah.
Post je objavljen 29.07.2008. u 11:24 sati.