Vjetrovi se ponovo sa zapada javljaju, noseci preko daljina pustinje jedva nazreo miris okeana, a ja se Bogu molim da mi odnese ovaj cemer i skine tezinu sa srca. Glava je prepuna ocajnih misli i neobjasnjivi teret u grudima prijeti da me srusi u postelju, iako vec u njoj jesam.
Od ovoga se boluje, ljubavi...
Nesreca i tuga su pakosti, sestre bliznakinje zlu dozivanom.
Nemoj joj se okretati.
Nemoj, ljubavi, kada za njom potrebe nema.
Nemoj se kriti od dobra koje te toliko sljeduje, koje se u granama oko tebe krije i ceka da mu se okrenes, da ga prihvatis sada, kada ga vec ranije nisi bio svjestan.
Prazne misli u glavi, tek protkane nekom tugaljivom rjecju, pokusavaju da se odrze na nogama, kao tek rodjeno, nejako lane.
Traze utjeh u vjetru sto kroz prozor donosi prirodu i sum prastarih plemena, sto uz njega su djecu uspavljivali, njemu se radovali jer donosi kisu, donosi zivot...
Tesko je ovo moje srce, kao debeli katanac na sanduku punom dukata.
I vuce me na dno, dok uporno pokusava da se odrzim na povrsini, dok uporno plivam uzvodno, trudeci se iz petnih zila da se oduprem sili i navali te bujice cemera, sto od muke ne zna kako dalje, pa i nevine duse obavija.
Zmije prokletnice izgrizaju mi njedra, izazvane onim crnim i njegovom zloslutnoscu.
Ne dozivaj ga, ljubavi.
Ne daj mu priliku da se hrani dusom tvojom, da je izjeda i rane nanovo otvara.
Ne daj mu i moli se Bogu za spas.
Moli se da ti podari spasenje i spokoj, jer bez njih ti zivota nema, ljubavi moja.
Nema srece i prilika, a ni nas nece biti, milo moje.
Nestacemo kao tudjinci koji kao da postelje nisu dijelili, kao da nisu ispleli oreol oko ljubavi svoje ciste, kao da ne postoji ni proslost zajednicka, ni djeca nerodjena...
Ne daj mu da te slama.
Ne daj mu da te otudjuje, nosi i tjera od svjetlosti ljubavi nase.
Ne daj kada ju je Bog blagoslovio i puteve ukrstio.
Razloga joj ima...
I pomisli na bol i zuc koje sa svakom ostrom rijecju paraju po meni...
Sjeti se da sam ja samo jedna i sitna, da je u meni ostalo samo toliko snage i da mi je potreban stit i zagrljaj tvoj snazni...
Makar ponekad...sjeti se, da i moja ljubav putuje kroz svjezinu ovog vjetra koji mi rasprsuje suze na obrazu, da je svaki dodir povjetarca u tvojoj kosi samo jos jedan od bezbroj poljubaca upucenih tebi, ljubav omotana rukama njegovim, kao mojim koje ceznu da ti se saviju oko vrata i osjete toplinu tvog zivota...
I sklopi prste u dlan i podigni glavu ka Nebesima...
Osvijetli nebo u modrom pogledu svom...
Pronadji me medju oblacima paperjastim cak i kada tmurni postanu, jer lebdjecu nad njima, lebdjecu nad tobom i bacati Amorove strele oko tebe, da te kao kavez zastite od uljeza i napasnika ljubavi nase.
Post je objavljen 26.07.2008. u 05:28 sati.