O noćnom životu Novalje u doba moje rane mladosti (nisam još za baciti) sam već pisala. Naravno da je na počecima uvijek sve puno entuzijazma, pa je tako bilo i u raznolikoj ponudi noćnog života u Novalji.
Tako je osim starog Zrća, (koji u usporedbi s današnjim Aquariusom, osim mjesta na kojem se nalazi, nema baš ništa zajedničko) 1982. otvorena legendarna Osamdesetdvojka u Staroj Novalji. Dok ste u Zrću mogli slušati onaj pravi disko i sve što je bilo aktualno za takve prostore, koji puštaju malo više komercijalnu verziju pjesama za čaganje (jel se taj izraz još koristi?) u 82-ojki se mogla prvih godina čuti više alternativna varijanta. Kasnije kada se otvorio Calypso, pa je postojalo i treće mjesto, u koje se lagano preselio repertoar iz diska Zrće, a tamo se uhljebio već popularni techno.
U svakom slučaju, bilo je tri mjesta za izaći i znali ste točno što možete očekivati na pojedinom mjestu i što je najvažnije, imali ste izbor u različitosti.
Od tada je prošao popriličan broj godina, sve se navodno puno više razvilo, ušminkalo, izmegalomaniziralo... Pa tako imate Aquarius na mjestu starog Zrća, a pokraj njega Papayu, a malo dalje još uvijek stoji Calypso.
Premda se radi o tri različita mjesta do kojih sada možete doći popločenim putićem i ne morate čistiti sandale od prašine, što se glazbenog dijela tiče... moje nesofisticirano uho na razne vrste tutnjanja, ne čuje nikakvu razliku.
Uz svu opasnost da zvučim kao nekada moja baka, moram zaključiti da mi preglasno tutnjanje bez posebne melodije (a voljela sam slušati i Pearl Jam i Violent Femmes i Sonic Youth, premda se ta vrsta buke teško može usporediti s bukom današnjih DJ-a) i stalno ponavljanje TU-TU-TU-TU ili BUM-BUM-BU-BU-BUM čitavu večer, doista čini nervoznom, a da o mogućnosti razgovora (nekadašnjih upucavanja) ili nečeg sličnog, ne govorim.
Vjerujem da ima kreativnih DJ-a koji znaju onda dobro izmiksati te razne dijelove tutnjanja, pa onda nakon pola sata puste neku melodiju i onda su svi u transu, jer je valjda došla katarza prepoznatljive melodije (jeeee!!!), ali onda opet idemo na plemensko ritmičko ponavljanje i padamo u trans.
Premda vjerujem da bez nekih sredstava za opuštanje ili umrtljivanje, teško možete postati dio tog transa. Meni ovako sa strane dok promatram, polovica ljudi tamo izgleda kao u priči o Carevom novom ruhu. Ono, to se fura, to svi rade, i baš je super, a ti si totalni bezveznjak i pregazilo te vrijeme ako to ne kužiš... pa onda glumiš da kužiš, mičeš se kao svi ostali (to je trend ljudi), a ako nisi u tom filmu i vidiš da je car gol, bježi kući pušioničaru.
Ali zato u Aquariusu tijekom ljeta postoji i koncertna ponuda. A kako su djevojčica i njezine sestrične (dijelom i mama zbog činjenice da se radi o pjevaču na hrvatskoj estradi koji zna pjevati) obožavateljice Tonija Cetinskog, odlučili smo ih odvesti na koncert.
I ufuramo mi našu gomilicu u disko, naivno na vrijeme kada piše da bi koncert trebao početi. A tamo tek par ljudi, daleko je još do koncerta i pogađate, neizbježno tutnjanje. Savršeni i ja komentiramo kako nam nije jasno da ne postoji od svih tih mjesta za izlaske, bar jedno gdje se ne moraš kad si preko trideset, gurati sa klincima i gdje možeš čuti i nešto drugo, osim tih svjetski poznatih DJ-a i tutnjanja.
I dok smo mi to komentirali, naša četiri i pol godine stara djevojčica je otišla ravno na sredinu podija, skinula sa sebe mali topić, bacila ga i počela u ritmu plesati. Njoj nije bilo ni preglasno, niti joj je to ponavljanje bez neke melodije išlo na živce... pa sam ja zaključila da je to očito neka vrsta glazbe koja se odlično uklapa u razvojnu fazu djece (male i velike), dok su starije sestrične bile već malo više skeptične i samo se još jedna, prva starija nakon djevojčice, pridružila u tom plesu na čuđenje prisutnih DJ-a (bilo ih je više, treba ipak osmisliti koncepciju te buke).
Osim što ne razumijem zašto sva mjesta moraju imati istu vrstu glazbe, druga stvar koju ne razumijem je zašto se provod ne može započeti i u 22 ili 23 sata, nego tek iza 1 ili 2 sata iza ponoći? Mislim, vani je jednako mračno, a ja sam osobno u puno boljoj formi prije ponoći....
Tako je već i u moje vrijeme izlazaka bio običaj obići neka cool mjesta u samoj Novalji gdje se stoji i gleda tko prolazi i tko što ima na sebi, naravno uz nezaobilazno treštanje, i premda nije bilo nikakve razlike (osim što se valjda prvo tamo mora ostaviti lova za cugu) u načinu provoda, prije ponoći niste imali što tražiti po klubovima.
Tako je naravno i koncert Tonija počeo umjesto u 22 sata, nešto prije ponoći. Ne kužim, zašto se onda ne napiše da koncert počinje u ponoć? Jer ima i nas čudaka koji ne uživamo u atmosferi neizdržive buke uz polugole plesačice navodno iz Srbije (o.k. nije važno od kuda su, čisto malo za slikovitiji prikaz) koje se u toj buci savijaju i prenemažu, navodno plešući.
Bilo je još ljudi s djecom, pa čitava ta atmosfera baš i nije bila jako prigodna. Ali da je odmah pisalo da će biti tek od ponoći, vjerojatno ne bih vodila djecu. Curama je već bilo dosta čekanja, osim djevojčici koja je preplašena mojom izjavom da ako to ne počne uskoro, zovem dedu da dođe po njih, stalno ponavljala: "Ma sad će doći", dizala palac prema gora i euforično ponavljala: "Give me five. Nemaš brige, buraz." i ostale jezične novotarije koje je pokupila od starijih sestrična.
I konačno se pojavio Toni, a curke se od uzbuđenja nisu pomakle, stajale su u prvom redu s razjapljenim ustima i jedna drugoj šaptale nešto.
Bile su preslatke, a onda sam ja sišla da ih prodrmam, vratim u stvarnost i rekla neka malo plešu i pjevaju, jer ih zbog puno sati i čudnih koka, više nisam htjela držati u toj atmosferi... Nakon četiri pjesme smo ih otpratili, a Savršeni i ja se vratili.
Toni je odličan pjevač, ali i zabavljač, dignuo je atmosferu, trudio se, djelovao je iskreno. Ali naravno, najveći raspašoj je bio kada je počeo pjevati neki narodnjak Šabana Bajramoviča ili... Halida Bešlića? uz prethodno distanciranje od cajki i pravih izvornih narodnjaka.
I premda se ja mogu isto ukolopiti u to opće veselje, opet mi nije jasno zašto se mlađi ljudi danas ne mogu tako otkačiti i na neku urbaniju glazbu (sjećam se sebe u Jabuci kako skačem na pjesme REM-a ili na prvim koncertima Majki).
No dobro, Toni je stvarno izvrsno otpjevao te narodnjake, a kasnije je pokazao da odlično izvodi i neke stare rock stvari... sve u svemu, jako dobar koncert. Nakon kojeg je naravno slijedio isti repertoar BUM-BUM-BU-BU-BUM ...
Djevojke su mi izgledale sve puno starije, barem što se tiče stila odijevanja, koji me podsjećao (barem po nastojanju) na stil djevojaka iz serije Sex i grad. Teško mi je opisati to što osjećam kada vidim tu svu šminku i čujem tu glazbu, ali osjećam neku vrstu ispraznosti i hladnoće.
I stvarno nemam ništa protiv toga da netko voli takvu vrstu glazbe i provoda, samo me smeta što je to jedino što se nudi. Gdje su klubovi s jazz glazbom?
Ili neki pravi disko, gdje se još pušta i takva vrsta glazbe? Sad je barem u trendu retro...
Da ne pričam o tome kako bi u nekom tako razvikanom turističkom mjestu najnormalnija stvar bila da postoje i mjesta s raznolikom ponudom noćnog života.
A ne da se nakon tridesete moram osjećati kao mama među klincima, i kao nepripadajući dio na nekoj terasi gdje One-man-show-striček svira na sintisajzeru prastare hitove, sve u istom namještenom ritmu UMCACA-UMCACA...
UPDATE:
Hej ljudi, sad sam skužila da mi je ovo 200. post! Do sada nisam nikada izračunala koliko sam dugo na blogu, niti sam sklona tim nekim jubilejima, ali eto, primjetih ovo, pa da podijelim sa blogosferom...
Post je objavljen 24.07.2008. u 09:51 sati.