Kiša je monotono lijevala već dva dana. Vjetar je nosio moju crnu suknju i podizao ježurke na golim nogama. Držala sam te u naručju ne želeći te nikada ispustiti iz ruku, a znam da će i to vrijeme bez tebe proletjeti i opet ću biti tvoja. Blesavo, znam, ali šta ćeš, ja sam ipak tvoj mali nježni osjetljivi mačić. Mirisalo je na mokri asfalt i tvoj omekšivač. Mirisalo je na svježinu i hladnoću, a minute su se tako bezobraznobrzo micale. Čuo se dobro poznati zvuk vlaka po tračnicama. Još samo nekoliko minuta i vraćam se u mjesto koje sam nekad zvala domom. Sada je moj dom tamo gdje si ti (što ne znači da manje marim za one koji u mom bivšem domu ostaju..samo je način drugačiji). Male su se slane kapi iskradale iz mojih očiju i ljutile me. Nisam htjela da se osjećaš loše. Nikako. I nisam tužna. I znam da će proći. Samo..nedostajat ćeš mi onako kako mi nitko nikada nije nedostajao i još se nisam navikla na taj osjećaj. Nikada ni neću. Skupljala sam ih najbrže što sam mogla i smješila se najvoljenijem biću na svijetu. Svom savršenom biću. Svojoj ljubavi. Tebi.
Zviždaljka. Minute su prošle. Vlak je lijeno krenuo sa svog mjesta. Knedla u grlu. Ruka koja kupi vjetar mašući ti. «Volim te» pročitano s tvojih usana. Pramenovi na licu nošeni vjetrom i osmijeh na tvojim usnama. I ja tebe volim. Više od ičeg na svijetu. Više no što sam ikad ikog voljela. Više no što ću ikog ikad voljeti. Polja su promicala u perifernom vidu. U centru si bio ti. Vrtio se film proteklih dvadeset dana zajedničkog života. Zajednička usnivanja. Zajednička buđenja. Tvoj sneni osmijeh na jastuku. Male, naizgled usputne, nježnosti. Osmjesi. Smijanja do suza. Mali klizeći tragovi miline na obrazima. Tvoji tragovi na koži. Bezbrojni magleni vreli vrtlozi čiste ljubavi. Mnogi odgledani filmovi dok se popodnevno sunce probijalo kroz pore roleta. Klizeće kapljice znoja. Čvrsti zagrljaji. Male svakodnevne stvari. Sigurnost i pouzdanost. Prijatelji. Ručkovi. Večere. Kolači. Razgovori. Toplina. Šetnje i dugi razgovori o prošlosti i budućnosti. Poput svijeta iz bajke. Tisuće svjetala iza tisuća prozora. Smiraj nakon svakog dana u tvojim rukama. Nemirni snovi odneseni sigurnošću tvog toplog tijela pored mene u sparnim noćima. Tvoje lice dok mirno snivaš. Malena svjetla svijeća. Ples molekula eteričnog ulja izmiješan s vodenom parom toplih kupki. Zvuk kapljica koje padaju na tvoju kožu. Obrisi sjena po zidu. Mir. Nikada nisam ni u što bila sigurnija. Ti si Onaj Pravi Savršeni. Moj.
Hvala ti. Za svaku sekundu. Za svaki mali znak pažnje. Za svaki dodir. Svaki poljubac. Svaki zagrljaj. Svaki zaljubljeni pogled. Hvala ti za svaku sitnicu koja nas sačinjava. Hvala ti što me voliš i kad nisam najbolje volje i kad sam umorna i nervozna i bezrazložno tužna. Hvala ti što si moja stijena. Moj oslonac. Štit. Ali prije svjega, moja ljubav. Znam da znaš, ali nije na odmet ponoviti. Cijenim te. Poštujem. Podržavam. I neizmjerno sam ponosna na tebe.
Mrak je obavio tračnice i polja. Kilometri polako prolaze i vlak me dovozi do cilja. Sklapam oči i ljubim te mislima. Grlim te srcem. Medaljon se s našom sličicom njiše ispod grudi. I tu si. U meni. Tu sam. U tebi. Zauvijek..
Post je objavljen 23.07.2008. u 22:38 sati.