Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/cosmo2503

Marketing

Dolijao je... Napokon!

Jutros sam sretna, ne skidam osmjeh sa lica. Razlog je opće prirode, napokon je uhapšen zločinac.
Vijest o hapšenju dočekala sam u kupatilu, sa četkicom za zube u jednoj ruci četkom za kosu u drugoj. Po navici na TV-u se vrtila RTS (jer njihov jutarnji počinje u 6.05). Naravno na toj TV naglasak je na približavanju Srbije Evropskoj uniji, bez bilo kakvih emocija o samom činu hapšenja zločinca i osvrta na njegova zlodjela. U tom trenutku nisam mogla da se sjetim da takva vijest zaslužuje vanredan program na našim medijima, tako da nisam prebacivala program. Možda je i bolje...
U posljednje vrijeme često razmišljam o tome kako sam ratne slike povukla negdje duboko u sebe, kako sjećanja blijede. Jutrošnja vijest ponovo je oživjela ta sjećanja, izvukla ih iz sehare u kojoj su pohranjena ležala godinama.
Sišao iz neke Vukojebine durmitorske u Šeher on je taj grad cijeli život mrzio. Na pitanje, postavljeno mu na nekoj lokalnoj televiziji o značenju riječi saraj (dvorac) on je bez pardona odgovorio da to znači štala. Popevši se ponovo na planinu, ovaj put Trebević, naš dragi sarajevski, on i njegovi su činili sve da ga poruše i unakaze. U prvoj godini rata dan za danom nestajale su najljepše građevine ovog grada. Plakala sam za Zetrom koja je obilježila moje djetinjstvo i moju ranu mladost. Plakala sam za Vijećnicom, u to doba sve sam uredno bilježila u svom ratnom dnevniku.
Ljudi su postali samo mete. Ovdje ne mogu da se ne sjetim kako su Beograđani u proljeće '99-te nosili na majicama natpise TARGET i iscrtane mete. Bez uvrede, ali nemate pojma šta je meta. Nismo imali pojma ni mi. Izlazili smo u grad, svako za svojim poslom i bili pušteni na milost i nemilost nekog tamo s brda, hoće li ili neće povući obarač u tom trenutku kada naiđemo opasnim prelazom pod njegovom kontrolom. O mogućnosti da nas pogodi geler neke granate, a svaki dan ih je padalo na desetine, stotine, a u doba žešćih bombardovanja i hiljade ne smijem razmišljati, ne želim se sjećati. Svi, bez izuzetka bili smo naprosto meso za odstrel.

O Karadžiću i svoj boli koju je nanio narodu u BiH mogla bih napisati mnogo toga, ovdje ću se za trenutak zaustaviti (nastavak slijedi) i završti ću citirajući Balaševićeve Devedesete

Onda su došle devedesete, tužne i nesretne... Opake...
Gospod je barut primirisao pa ladno zbrisao za oblake...
E, kad već puknu ustave nema nam spasa dok se reke ne zaustave...
No, i taj dan će svanuti...

Onda su došle devedesete, tužne i nesretne... Fobične...
U udžbenike i u čitanke ušle su bitange... Obične...
Kasno je da se paniči... Dali smo šansu da se ludilo ozvaniči...
A sad smo prosto zgranuti?

Ma, jebite se, Devedesete, vas mogu jedino psovati...
Za vama niko neće žaliti niti vam stihove kovati...
Jednu ste mladost sludele, budite sretne ako vam i strofu udele...
Pred crkvom pravih vrednosti...

Ma, jebite se, Devedesete, i vaša priča je gotova...
I dabogda se nikad ne sete svih ovih protuva i skotova...
Kad zakon metlom zamane... Ili ih pusti da se međusobno tamane...
Što ima svojih prednosti...


Post je objavljen 22.07.2008. u 09:26 sati.