ŽIVOTINJE S LJUDSKIM LICEM
U carstvu životinja nekada bijaše običaj da se životinje svih vrsta i dobi sastaju kako bi vijećale o životnovažnim pitanjima za sve njih. Jedno je od pitanja glasilo: kako obuzdati svađe između raznorodnih vrsta, i postići mir i sporazum? A drugo: kako osigurati dovoljno hrane u vremenima suše i nestašice?
No životinje su imale i druge nevolje. A to su bili ljudi. Ljudi su uništavali njihova obitavališta, i bez milosti su ih ubijali zbog kože, mesa, kostiju, i rogova. Kornjača je predložila da se sva ostala pitanja odlože, kako bi se riješilo pitanje ljudskoga nasilja nad životinjama.
Poslije duga vijećanja zaključiše da je najbolja obrana od toga zla pretvorba samih životinja u ljude. Tada ljudi ne bi mogli na ino, već im postati prijatelji. Budući da nitko nije znao kako se takva pretvorba postiže, otposlaše petoro poslanika u Božje dvore. Pošli su lisica, lav, slon, i miš, a predvodila ih je kornjača.
Kad su stigli pred Stvoritelja, pokloniše se i podastriješe mu svoju molbu. Bog im reče da je takva pretvorba teško izvodljiva. No petoro je ustrajalo u molbi da postanu ljudi. Onda Bog reče da će nešto smisliti. Kaza im da budu spremni pretvoriti se u ljude sedmoga dana po susretu s njim. Dade im zemljan ćup s izvjesnim čarobiljem. Nališe u ćup vodu, i uputiše se u prašumu, gdje postaviše ćup ispod jednoga stabla, da tamo proboravi sedam dana. Sedmoga dana, reče im Bog, ćup im valja ponijeti na raskrižje. Tamo će se zbiti pretvorba - kad se svaka životinja bude umila vodom iz ćupa.
U zoru sedmoga, jedva dočekanoga dana, životinje su se okupile pod stablom, gdje su nestrpljivo čekale svoga vođu, lava. Kad je stigao lav sa svojom pratnjom, on zapovijedi najvećemu majmunu i njegovima da ponesu ćup do raskrižja. Sve životinje pođoše za majmunskom povorkom, uzbuđeno i radosno pjevajući kako će se još danas pretvoriti u ljude.
Od svih su najuzrujaniji bili majmuni. Oni povedoše kolo oko nositelja ćupa, sve potcikujući i poskakujući. Dogodi se da netko od plesača gurnu majmuna s ćupom, te ovomu ispadne ćup i razbije se, a dragocjena se čarolija prolije po tlu. Sve životinje jauknuše od žalosti i razočaranja. No majmuni, najbliži razbijenomu ćupu, brže se bolje baciše na zemlju i stadoše se umivati zaostalim kapima čarobne vode.
Zbog toga majmuni imaju ljudska lica, za razliku od ostalih životinja.
(Nigerijska basna, prevela i prepričala V. K.)
Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena
Post je objavljen 22.07.2008. u 07:01 sati.