Eto, praznici su konačno počeli, a s njima i blaga letargija koja ponekad nastupi sredinom srpnja. Ima sretnika koji su tjedan dana hopsali na EXITu, potom par dana zaneseno piljili (u ekran ili u daljinu) u Motovunu, a možda stignu skočiti i na jedan od brojnih ljetnih kulturnih festivala na hrvatskoj obali.
Ostali (ubraja se tu i Iskreno Vaša) koji nisu te sreće mogu samo posuditi kakvu knjigu pa se uputiti na gradsku plažu. Ili na vlastiti balkon. U tom slučaju, nekoliko preporuka ne može škoditi. Pročitajte, pogledajte. Ako se nekome svidi neka javi, ako se nimalo ne svidi, neka svejedno viče na mene. Bilo kakav feedback bit će cijenjen.
Attention: dugačak post! Mala slova, bez slika!
Ali ne zamjerite; vjerujem da se isplati.
Cinemanija iliti naslovi su linkići
Into the wild
iliti what use are emotions you keep all to yourself?
Ako ste kojim slučajem uhvatili stanovitu Oprah epizodu ili pak njezinu reprizu nekoliko mjeseci kasnije; ako ste naletjeli u knjižari na istoimeno djelo Jona Krakauera; ako ste mahniti fan Seana Penna pa pratite sve što ovaj snimi ili režira; ako ste tinejdžerski zatreskani u Emilea Hirschea; ako... čuli ste za ovaj film. Snimljen je po spomenutom romanu, koji je pak napisan kao kronika stvarnog kerouačkog tumaranja po Americi. Mladi Chris McCandless (lijepi Emile H.) se početkom devedesetih odrekao svih zemaljskih dobara, razrezao kreditne kartice, spakirao najnužnije u ruksak i otisnuo se na ludastu i hrabru odiseju koja je, dok je trajala, bila ... nešto kao materijaliziran osjećaj prvog bungee-jumping pokušaja. Nije da govorim iz iskustva, ali trudim se pronaći slikovitu paralelu. U svakom slučaju, Chris je u nešto manje od dvije godine proživio i iskusio više od prosječnog čovjeka u cijelom svom vijeku. Njegova biografija, nažalost, ne završava sretno, ali i tužni krajevi ponekad imaju svrhu. Ova dvosatna fantastična filmska priča (hail to Sean Penn!) pokazat će vam koliko nam je malo potrebno da budemo sretni. Ali i, kako sam Chris na kraju zaključi, da ta sreća vrijedi samo ako je imamo s kim podijeliti.
Wristcutters: a love story
iliti mislim da se crkvenim glavešinama ne bi dopala ideja da čak i u paklu možeš naći srodnu dušu
Crkva kaže da je samoubojstvo grijeh. Nećemo ulaziti u raspravu o utemeljenosti teze, ali već u prvom razredu na vjeronauku se uči jednostavnu kršćansku istinu: kad napraviš grijeh tog kalibra, ideš u pakao. I to u kakav. Siroti Zia (Patrick Fugit) rezanjem žila ne dospije u očekivano goruće okruženje gdje će ga vrag svako toliko bockati vilama u osjetljive dijelove tijela, nego u sasvim normalan svijet. Samo malo gori od sadašnjeg. Nema jarkih boja, nitko se ne smije, a odlazak u bar gdje pogađate kako je tko okončao život postaje vrhunska subotnja zabava. Tužno. A onda Zia doznaje da je njegovo djevojče pošlo za njim. Pa sjedne u auto i brže-bolje krene u potragu.
Ovako osvježavajuć film (iako, priznajem, ne pršti pozitivnim i veselim slikama) nisam gledala odavno. Možda i nikad. Priča se djelomično tematski poklapa s onom iz Ja ću budan sanjati, ali je izgrađena na sasvim nov način. Likovi su privlačno uvrnuti i eklektični, okruženje u jednakoj mjeri depresivno i dopadljivo, a svaki novi događaj neočekivan i nepredvidljiv. Tja, tko bi rekao da šibice mogu odletjeti u nebo i postati zvijezde?
Oslikani veo
iliti Edward Norton, naravno
Nisam sigurna što napisati o ovome. Mislim da sam sve rekla u podnaslovu. *love*
Šalu na stranu, ova ekranizacija romana je u osnovi jedna tipična romantična priča. Ne mogu ja puno utjecati na to. Ali je vrijedi pogledati jer je, tako tipična (ona se uda bez ljubavi, ona njega prevari jer je nesretna), odigrana u nesvakidašnjim okolnostima (on se uvrijedi i odvede je u središte epidemije kolere, tako joj i treba bludnici!), postavljena u nesvakidašnje okruženje (epidemija kolere se sasvim slučajno pojavila u kineskoj zabiti koja je, također sasvim slučajno, geografski i vizualni raj na zemlji) i završava... a možda malo manje nesvakidašnje. Naravno da joj on oprosti jer je voli. I naravno da se ona putem zaljubi u njega jer uvidi kako je plemenit i nesebičan i divan. I zgodan, za to joj je neobično dugo trebalo. A onda dođe sam kraj kojeg vam neću odati.
Pogledajte ovaj filmić za kojeg, unatoč mlakim ocjenama službene kritike, čvrsto tvrdim da je divan od početka do kraja. Naomi Watts je neloša u ulozi razmažene male bogatašice koja, lišena londonske udobnosti i jednako razmaženih bogatih prijatelja, postaje nešto pametnija i uviđa koje su prave životne vrijednosti. Ed je neloš općenito. Krajolik je čisto estetsko bogatstvo, smireno i opuštajuće. Okolnosti su sirove, al život je takav. Sve u svemu, pet plus.
Literatura: živjeli ljetni popusti!
Vodič kroz Amsterdam za dobre lopove (Chris Ewan)
Kad znate da vas čeka tri sata truckanja do Zagreba, s uključenim svraćanjem u Delnice i Karlovac, bilo kakvu novu knjigu prihvatit ćete sa zahvalnošću. Ali kad nakon ta tri sata zaklopite knjigu negdje oko Lučkog žaleći što je već kraj, onda to nije bilo kakva knjiga.
Naravno da Vodič kroz Amstač nije vrhunac literarnog stvaralaštva, ali glavni junak je toliko dopadljiv i veselo šarmantan pripovjedač da vas radnja jednostavno vuče dalje. Charles Howard, spomenuti šarmer, svakih nekoliko mjeseci utabori se u novoj europskoj metropoli i spaja ugodno s korisnim. Tj., profesionalni je lopov koji iskustvo pretače u drugorazredne krimiće. I onda se u Amstu malo zaleti. Pa se uvali u situaciju koju nijedan lopov, a kamoli profesionalni (oni nešto više drže do sebe), ne bi poželio. Uspješna krađa dva bezvrijedna gipsana majmunčića na rep mu navuče dva nimalo blaga kriminalca, jednog upornog nizozemskog detektiva i jednu rajski zgodnu plavokosu konobaricu. A i njegova urednica ga stalno zivka i pita kad će nova knjiga. Jadan Charles. Super ljetni roman.
Jedi, moli, voli (Elizabeth Gilbert)
Na ovo sam slučajno naletjela lutajući po amazon dot komu. Naručila, platila, čekala nekoliko tjedana da stigne i onda progutala u dan-dva. I onda je par sati nakon toga vidjela u hrvatskom izdanju u knjižari. Pa da im *umetnite psovku po izboru*.
Otad se Elizabeth udala, bila Oprahina gošća, roman je dosegnuo ne-znam-kakvu ogromnu nakladu, fanovi se množe diljem svijeta, a ja još uvijek dolazim u knjižnicu i gledam sirotu knjigu kako čami na stolu i nitko je neće. Pa gdje ste, ljudi?
Jedi, moli, voli je toliko slikovita priča da je teško povjerovati da je stvarna. Reklo bi se, kao iz nekog romana. Naime, autorica se odlučila izvući iz nesretnog braka i pronaći sebe. Ali u kakvom stilu! Četiri mjeseca prejedanja spaghettima i gelatom u Italiji. Potom radikalni zaokret i četiri mjeseca meditacije i molitve u indijskom ashramu. I na kraju sinteza tjelesnih i duhovnih užitaka: četiri mjeseca odmora na Baliju.
Na putu je (osim sebe) Elizabeth pronašla nove prijatelje, najbolju pizzu na svijetu, svoju riječ, puno svetih krava i ljubavnika/muža. Eh. Ne možemo svi tako, ni financijski ni situacijski. Za utjehu nam ostaje ovaj roman, koji istovremeno nudi uvid u pristojan broj životnih situacija (pozitivne, potresne, sumorne, destruktivne, poticajne, poučne itd.), male mudrosti i rješenja za izvlačenje iz stresnih škodljivih stanja svijesti, te šaren topao putopis kroz okružja prilično kontrastnog mentaliteta: he can't imagine why I would want to go to India, and to an Ashram, of all places!- when I could just stay in Italy all year, which is obviously where I belong. :)
Što sam volio (Siri Hustvedt)
E, ovo je već nešto... punokrvnije. Ako ste se načitali chick-lita do te mjere da vam se već gadi- ili vam se općenito gadi, divna divna Siri je napisala nešto božanstveno. Psihološko, teško, na mahove zamorno... i božanstveno. Priča se odvija kroz dvadesetak godina, možda i koju više, i prati razvoj prijateljstva između povjesničara umjetnosti i razuzdanog umjetnika. Na tom dugogodišnjem putu naići ćemo na dva-tri vjenčanja, delikventne sinove, smrt, pisanje doktorata, zaljubljivanje, patnju, mnogo stvaralačkog zanosa, mnogo sumnje u sebe i pregršt informacija iz različitih polja interesa vješto umetnutih u radnju.
U Siri Hustvedt zatreskana sam još od druge stranice njenog romana Zavezanih očiju. Pitala sam se, nakon što sam dvaput pročitala tu knjigu, može li ona bolje od toga. Ispostavilo se da može. Ne dirajte Što sam volio prije nego se oboružate vremenom i strpljenjem i nemojte reći da vas nisam upozorila. To nije prosječna pričica sa sretnim ili tužnim krajem, niti je uobičajen oblik ljetne razbibrige. Ali ako se odvažite strmoglaviti u tu knjigu, jer se u ovom slučaju čitanje ne može nazvati nijednim drugačijim imenom, bit će vam na kraju drago što ste počeli. I ostat će vam jedan zvučan naslov kojeg možete bez ustezanja uvrstiti među kvalitetnije romane kojih ste se primili tijekom svog čitateljskog staža.
Uživajte!
DsK
Post je objavljen 21.07.2008. u 22:07 sati.