Jučer sam na Brijunma pogledao Kaligulu u režiji Tomaža Pandura i izvedbi teatra Ulysses. Do sada u životu nisam pogledao nešto tako dobro. Tim više, što nisam prije početka predstave očekivao apsulutno ništa. Dogovorio sam se s djevojkom da idemo na Brijune pogledati neku predstavu čisto da vidimo kako izgleda predstava u tom prekrasnom ambijentu i kako to radi čuveni teatar Ulysses pa sam se složio da kupi kartu koju god želi i nisam znao da već nešto zna o kvaliteti Pandurovih uradaka.. Očekivao sam klasičnu predstavu s puno standardnih dijeloga, Kaligulom koji pati jer mu je teško vladati pa ga na kraju ubiju i to je to. Ono što smo dobili je nešto daleko, daleko iznad toga. Savršena, minimalistička, ali prekrasno dinamična scenografija. Koreografija koja ostavlja bez daha energijom strasti koja izbija iz nje. Glumci koji kao da žive psihička stanja koja igraju. I tema. Većina ljudi, kad čuje riječ Kaligula pomisli na orgije i okrutnost. Ovo nema veze s tim! Čovjekova težnja da živi svoj san u sukobu s potrebom da bude "normalan" i da se uklopi. Pitanje što ako se ima sve, a teži se višem (ne misli se na materijalno). Kontrola moći i njezini dosezi. Sputavanje istinske prirode na uštrb normi društva. Ludilo kao izraz jedinog normalnog. Sloboda. Teror apsulutizma. Strast. Ljubav. Putenost. Metafore kojima su uspjeli izraziti ono neizrecivo. Ono što tjera čovjeka da poludi kad se pijan oslobodi stega racionalnosti. Ono što nas navodi da se zapitamo gdje je sreća i jesmo li uopće sretni, možemo li biti sretni u svijetu kakvog poznajemo. Ono što nas navodi da se zapitamo želimo li uopće znati odgovor. Slika cijele zapadne civilizacije je pretočena u ovu predstavu, a cijela zapadna civilizacija svakodnevno igra ovu predstavu. Bravo!
Post je objavljen 21.07.2008. u 12:58 sati.