No sto bi zivot bio bez redova, pa stojimo u redu cekajuci da platimo u trgovini, red je i pred vratima doktora, red…po red, pa zasto ne red suza…red smijeha, pa opet…
Nesto mi se zaredali ti redovi, nikako da ostanem malo duze u jednom, mozda i bolje, da ne bi od smijeha proplakala, eh…
…nekako mi se dogadjaju neke tuzne stvari, pa se pitam kako da se smijem tome, ma ne mogu, istina…
Ali zasto je to tako, pitam se,?
Zasto je moj mali papagalo koji je prezivio operaciju izvedenu mojim rukama (a to nije, ma uvjeravam vas nikako mala stvar), nije mogao prezivjeti i neku opaku boljeticu kojoj ne znam porijeklo, zasto je morao otici i ostaviti za sobom tisinu…zasto?
U tisini koja je nastala cini mi se da cujem tihu pricu, grgoljavu, ali je ipak cujem i razumijem, .
Da li je cujete i vi?
Pokusajte.
Usla je nepovjerljivo u trgovinu gdje smo bili nagurani u krletkama i sa strahom ocekivali svoju sudbinu.
Da, polako, cudno je hodala, ali nisam vidio i zasto. Obilazila je kaveze, zapitkivala, a gazda je vidio da je zainteresirana, pa ju uzeo nagovarati da uzme papigu koja pjeva, ma znam da je bila najjljepsa od nas (ali i najskuplja), pa i nesto veca, ali zasto bas nju, ma joj i ja bi isao necijoj kuci, i ja bi tako rado imao svoj dom.
Tako me svi guraju, nikada ne stignem pojesti koliko mi treba, do posudice s vitaminima da i ne govorim a cesto pijem vodu iza svih, sto je svakako bljak, vjerujte mi.
Da ne duljim, nagovorio ju je da kuci povede prelijepu papigu, koja pjeva, ali koja je bila i najglasnija, bojim se da je se zato i nastojao rijesiti.
Sretna, i zadovoljna, kupila je i poveliki kavez i otisla. Pitao sam se kada ce opet doci, da ju samo vidim, tako me lijepo pogledala i nasmijesila mi se, mozda ipak…
I nije proslo dugo vremena, ugledam je gdje ponovo ulazi s nelagodom, obraca se gazdi i govori kako je ljepotica tako glasna da joj susjedi prigovaraju, da joj lupaju, da im smeta, da ih budi poput busilice…sve sami prigovori, a ona nema kuda s njom, pa ga eto moli ako bi je primio natrag.
Ma nema problema, odgovori gazda.
Samo je donesite.
Slijedeceg dana evo njih dvije, ljepotica u kutiji, vracena natrag u svoj kavez, a ona pokunjeno ode, jer joj gazda ne htjede vratiti novce.
Nije nas ni pogledala, ma je, mene je…
Cekao sam i nadao se, virkao kad god je netko otvorio vrata i dosao do nasih kaveza, ali nje nije bilo.
Kada sam vec izgubio svaku nadu, ugledah je kako ulazi, kupuje neke poslastice za pse i pogledava prema nama. Joj samo da dodje, samo da me uzme, tako bi bio dobar i miran i tih, samo da me ponese doma (nadao se i cvrkutao samo za nju).
Valjda sam je nekako dozvao do kaveza i ona odluci jednoga uzeti doma, ali gle jada, odabere onog zucu, bas ga ne volim.
A ja, jaaa, sta samnom?
Znate, veli gazda, ne bih vam savjetovao da uzmete ovog zutog, nesto mi se cini da mu krilo bas nije u redu.
A da mi vi odaberete jednog, zacujem njen glas.
Naravno nema problema, evo ovog malog sarenog, zelenkastog, mislim da bi sasvim bio u redu.
Ljudiiii pa to sam jaaaa, mene ce uzeti, mene ce odnijeti, oh necu se ni braniti, samo neka me vec uzme i stavi u tu groznu malu kutiju, brzo cu biti doma u velikoj gajbi.
Skupio sam se u kutiji, sto od straha, sto od srece, kako da sada znam, ma nije niti vazno, bio sam tih, nisam se ni pomaknuo, osluskivao sam sto se dogadja izvan mraka u kojem sam bio.
Trubili su auti, netko je vikao, netko trcao, a ona polako, istim tempom kao da je proracunala korake, kretala se nekako meko, bez naglih pokreta, pazila na kutiju u kojoj sam bio i tko god ju je pitao sto to nosi, veselo objasnjavla da ima svog kucnog ljubimca, malu sarenu papigicu, koja ce joj praviti drustvo.
Nastade cudna tisina, a onda osjecaj da putujem nekuda gore, pa jos gore, skljocaj, nekoliko koraka, kljucevi koji su se okrenuli dva puta i osjecaj da sam dosao doma.
Spustila je kutiju , veselo mi pricajuci, dobrodosao, neka ti bude lijepo kod mene, ma slagat cemo se mi, zar ne.
Uhvatila me panika kada je otvorila kutiju, no odmah sam se nasao u kavezu (ne znam kako je to izvela, valjda joj gazda rekao kako se to radi), kad onoooo nigdje nikoga, ja saaaaam.
Posve novi mirisi oko mene, Ona me gleda i prica, ne znam sta da radim, zedan sam, gladan sam, mozda bih morao i na wc, ali se ne usudim pomaknuti, mozda je vise nece biti, mozda ja to sanjam, mozda opet zacujem graju oko sebe, mozda…
Ostavila me tada da se snadjem u svom novom obitavalistu, a ja sam samo gledao i slusao…da svirala je neka lagana glazba kada smo usli toga se sjecam, danas nakon dugo vremena znam da je to bio radio, nikada ga nije gasila, tako da ima osjecaj da stan nije prazan, da nije sama. I nije bila vise sama, sada sam ja bio tu, samo da se malo ohrabrim, da se naviknem na Njen glas i Njene kretnje, brzo cu ja to, sigurno, pa to sam tako prizeljkivao.
Ljudi, hrana samo za mene, voda samo za mene, mali pigulic ma samo mooooj, sve moje, pa i Ona, a onda …….. nesreca.
Dok je poslovala oko moga pijeska, izletio sam, ne snalazeci se udario u zid, a onda pao iza nekog komada namjestaja…nije me mogla odmah izvaditi a ja sam se tako udario, uplasio, vikao, zvao u pomoc, a Nje nikada, da trebao sam znati da Ona ne smije sama odmaknuti taj komad namjestaja, da trebam biti strpljiv dok se snadje i da ce mi svakako pomoci, ali bilo je teskooo…konacno sam vani, pa brzo na ormar i nisam htio sici.
Bila je jako zalosna, sada me sram, ali tako je bilo.
Mnogo kasnije kada sam se oporavio od soka, vratio sam se u svoju krletku, ali noga me jako boljela, uzela me na dlan i tjesila, drzala me da se odmorim, dala nesto u vodicu da me ne boli i brzo je bilo sve dobro.
Volim je.
Avantura pocinje…
Post je objavljen 20.07.2008. u 23:11 sati.