Eto, sjedim sad za ovim lapom, a prije toga meditiram o svakojakim sranjima...baš tako...jer ne znam kako bih se drukčije izrazila za to o čemu razmišljam, „razbijam glavu“...i dolazi mi stara i govori: Znaš, XY-a, profesora matematike iz ZG-a? Kažem ja: Pa naravno. Kako ne. Koje glupo pitanje. (A btw, riječ je o frajeru kojeg znam iz malog mjesta na moru u kojem sam odrasla i provela svoje djetinjstvo..doduše upoznala sam ga preko sestrične koja je studirala matematiku i on joj je bio profesor...mlad frajer...a zgodan ko sam vrag...obožava ronjenje...živi za ronjenje...) I kaže stara: Gliser ga sjeb'o jučer na ronjenju. Ne zna se šta će bit od njega ako uopće ostane živ.Smrzla sam se. I prva pomisao koja mi je prohujala glavom: Jebate, pa šta ti je život?! A čime se ja zamaram?I onda opet mislim, pa nisu li baš te „sitnice“ kojima se zamaramo nešto što zapravo čine i začinjavaju naš život? Što bismo bez njih? A onda kad čuješ ovakve vijesti te sitnice se čine tako glupima, beznačajnima i poželiš sve iz korijena promijeniti i zaista se povoditi za onom: Živi svaki dan kao da ti je posljednji. Jer stvarno, što ti je život? U vječnoj potrazi za nečim, za nekim...a kad to i nađemo, znamo li da smo našli? Ili i dalje tražimo? A dovoljno je naći nekog tko nas zna nasmijati, jer samo jedan smiješak je dovoljan da se naš oblačni dan razvedri. Ljepota je ionako varljiva, a bogatstvo prolazno, a mi ne znamo što nam nedostaje dok nas to ne dohvati. Toliko je trenutaka u životu kad nam netko toliko treba da bismo ga najradije izvadili iz svojih snova, kad bismo mogli, pa da ga konačno zagrlimo. A zašto to i ne učinimo??? Život je samo jedan i zato odlazak prepustimo prošlosti da bi se mogla rascvjetati naša budućnost!!!
17. srpnja 2008.
Post je objavljen 20.07.2008. u 16:11 sati.