Marketing
Jednog ljetnog dana
Na jednom od ovoljetnih ne preučestalih odlazaka na more opskrbila sam se svojim uobičajenim dodatnim rekvizitom - nečim za grickanje. Ovaj put bio je to Kreker VIC omiljen mi još od dječjih dana. 
Taj put sam kupila i neki časopis za uređenje doma koji je usput budi rečeno prava katastrofa. Nije čak ni bitno koji je, jer onih nekoliko što smo kupili (kako naših tako i stranih) tek toliko da dobijemo barem poneku ideju, skrojeni su svi na isti kalup. Sve neki futuristički-SF namještaj čudnog oblika i za moj ukus totalno neprimjerenih boja uklopljen u stančine od "samo" sto-dvjesto kvadrata. U takvima nema problema gdje staviti ormar i kakvih dimenzija da bude da bi stao u postojeći prostor. Naime, tamo je cijela soba - garderobna. Onda, kupaonica ima jedno 30 kvadrata najmanje. Stanovi su uglavnom dvoetažni što u najmanju ruku znači da osim onih standardnih prostorija postoje 3 sobe, plus spomenuta garderobna i naravno radna. I što tu više treba dodati kada uzmemo u obzir hrvatsku realnost i mogućnosti onih koji spadaju u većinu?
Uglavnom, tako grickajući i listajući nisam točno pratila što se događa. Kad odjednom, čujem neku ženu kako viče "neeee", trgnem se i vidim Mog Nekog koji je sjedio do mene kako neko dijete poteže za ruku. Malac od jedno 3-4 godine pruža otpor. Nateže u suprotnom smjeru uz želju da ostvari naum: da sa zidića visine jedno metar na kojem su druga djeca izronila kamenje veličine otprilike 4 moje šake isto baci u more. Možda to i ne bi bilo tako strašno da se tada tamo nije bućkala i plivala curica od jedno 7 godina. Možete zamisliti što bi se glavi odraslog čovjeka desilo da mu kamen od 2 kg tresne na glavu s visine metra? Jeza me hvata od pomisli da tako nešto padne na dječju glavicu.
Dakle, Malac je bio i više nego odlučan. Njegova mama je vikala "neee", poslije mu je i rekla "ne bacaj kamenje dok je Ivana u moru" što je dijete moglo protumačiti da kamenje ne može bacati kad je Ivana u moru, ali zato može kad su u moru Marko, Ana ili neko treće skroz nepoznato dijete.
U drugoj morskoj epizodi i na lokaciji nekoliko metara dalje oko pola sata kasnije Malac je pošpricao neku nepoznatu mu curicu. Ona mu je na njegovo čudo odgovorila pa je onako uvrijeđen preko cijele plaže vikao "maaaaaamaaaaa, ova curica me šprica" na što je mama odgovorila "Marine, gledala sam, ti si nju prvi". On se okrene, demonstrativno krene van iz mora, sagne se po novu grotu s namjerom da onako nemoćan i "izdan" čak i od strane vlastite majke vrati silom. Onda mama opet zaurliče "neeee" što ga je spriječilo. Taj put.
Cijelo smo ga vrijeme poslije Moj Netko i ja onako poskrivećki motrili i ustanovili zajednički da s tim djetetom nešto nije u redu. Moj Netko je imao teoriju da je stvar genetske prirode. Ja sam pak zagovarala stav da se s njime premalo radi onako kako bi trebalo i da mu socijalizacija nije jača strana. Nismo utvrdili tko je u pravu, istina je vjerojatno negdje na pola puta. I onda se opet vraćamo na ono - kako takvome djetetu kod takvih situacija pokazati da NIKAD više ne smije napraviti tako nešto? Je li opasnije lupiti ga 2-3 po guzi ili pak biti verbalno uporan gotovo tepajući mu i nadajući se da će valjda jednoga dana nešto i poslušati? Ili možda neće?
Nisam za nasilje nad djecom i svako iživljavanje, fizičko ili psihičko, najoštrije bih kaznila. Nisam isto tako ni za ono da se krivnja za dijete problematičnoga, neprilagođenoga i ponekad opasnoga ponašanja djeteta prebacuje na školu ili sustav kad sam uvjerena da velikim, zapravo najvećim dijelom naša osobnost leži na obitelji u kojoj smo rasli i koja nas je napravila baš ovakvim ljudima kakvi jesmo, a što je rezultat ne samo onga što smo usvojili sa 7, 10 ili 15 godina nego i puno ranije.
Post je objavljen 20.07.2008. u 14:21 sati.