Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/onemoredaywithyou1

Marketing

...dosadno ljetno posljepodne...

Evo ovo sam našla na jednoj stranici i baš mi se super čini. To je napisala neka Iva, al mislim kj cura stvarno ima talenta.

Još jedan dan, još jedno proljetno zagrebačko jutro, još jedno odvratno, kišno i slinavo vrijeme. Majka me budi za školu, i ponovno lažem da imam tek drugi sat. Lijena sam, ne ustajem i ona odlazi. Zatim me tata budi za taj drugi sat i odlazi. Ne dižem se, mucno mi je i ne da mi se. Ipak ustajem i doruckujem. Onda opet lažem da imam tek treci sat, ovaj put baki. Da nije toliko smiješno, bilo bi tragicno ali ja nisam neki patološki lažljivac iako ima ljudi koji tako misle.

Baka je sva sretna, zapravo euforicna, što još ne moram u školu jer cu moci otvoriti vrata sveceniku koji dolazi da se može ispovjediti (ne svecenik, baka se ispovijeda). Uvijek sam mrzila ispovijedi i mise, sve mi se to cini tako besmisleno - ako sam zbog toga ateist, onda sam ateist, šta ja tu mogu.

Dakle, svecenik. Definitivno u muškoj pidami i šlafroku ne mogu šetati po haustoru i otvarati ljudima vrata (pogotovo ne popovima ), pa se žalosno mirim s cinjenicom da je oblacenje neizbježno. No, eto spasa, dolazi Maja koja je bila kod doktora jer joj se zagnojio prst ili nešto tome slicno, pa nju ostavljam da otvara vrata i bježim van. Ironicno je, sjetim se, sada ipak stignem cak i na treci sat. Vani me ceka siva ulica u sivom gradu, sivo nebo i kiša. Nastojim uvjeriti sebe da je ta kiša tek voda koja je ovdje da me ocisti i oslobodi ovog monotonog sivila, da zbriše s mene tragove ovog dosadnog jutra, istog kao i jutra prije, da me odnese nekamo gdje ne postoji ništa osim praznine... Naravno, od svega toga ništa (ma zar sam uopce nešto i ocekivala? Smiješno!!!).

Prolazim kraj izloga, ali ih ne vidim jer ih niti ne gledam jer tocno znam kako koji izgleda jer kraj istih prolazim svaki dan pa me više niti ne zanimaju iako u podsvijesti znam da su tu. Ipak, ispred jednog se zaustavljam jer ima tamna stakla.

Proucavam svoje lice, ponekad lijepo i mislim kako izgledam izmuceno. Vrlo uman zakljucak. Gledam to lice i kao na papiru vidim roman ispisan u prošlih sedamnaest godina, nimalo poseban i nimalo drugaciji od svih drugih romana ispisanih na licima ljudi mojih godina. Nastavljam dalje, cisto mehanicki i s vremena na vrijeme se zapitam kamo zapravo idem, ali odgovor ne dolazi.

I još mi je neš bilo fora. Za one koje zanima da li su izvanzemaljci, i dal u njihovim venama teče krv druge boje, nek rješe ovaj test! hehe. Ha ja sam ispala Science Freak+papak! lol. hahahahahahaha. očito sam izgubljeni slučaj za te stvari. al kj ak stvarne nesmo sami???

Ajd kidam za neko vrijeme. C ya ljudofi! papa
Pozzovi? Najjdenostavnije. SVIMA!

Post je objavljen 17.07.2008. u 14:08 sati.