ponedjeljak, lipanj 26, 2006
Mandrake
Hoce li doci do urusavanja dolara i zasto?
Golden Dollar: Kako smo vec zakljucili, do 1971 godine svaki US dolar je imao ekvivalentnu vrijednost u fiksnoj kolicini zlata. Buduci je za vrijeme Vijetnamskog rata trebalo mnogo dolara koje se namirivalo printanjem novih novcanica i time potrosnjom vecom nego su zlatne rezerve dozvoljavale, kad je poceo juris ostalih zemalja iz dolara u zlatne rezerve, Nixon je napustio ‘zlatni ekvivalent’ i od tad je vrijednost dolara odredjena ponudom i potraznjom na exchange marketu.
Exchange market: U normalnim okolnostima exchange rate medju valutama odrazava stanje trgovinske bilance neke zemlje. Zemlje koje izvoze vise nego sto uvoze trebale bi imati rast vrijednosti svoje valute, a zemlje koje kupuju vise nego sto prodaju bi imale pad vrijednosti valute. Ovo je slucaj za sve valute osim za US Dolar!
(Mala digresija: Hrvatska je turisticka zemlja, mi gledamo na buducnost prije sezone!).
Logicno pitanje: Kako, unatoc svim ekonomskim teorijama I praksama, USA moze desetljecima vise uvoziti nego izvoziti?
USA dug je oko 8 trilijuna $ (ili 8 tisuca miljardi!). 45% od toga je vanjski dug. Kako je to moguce? U cemu je catch?
Zadnjih tridesetak godina, US uvozi vise nego sto izvozi (uz pogorsanje tog trenda u zadnjem desetljecu!), ali dolar nije toliko oslabio!
Iste godine kad je Nixon napustio zlatni standard, OPEC zemlje su se dogovorile (vjerovatno nicim izazvane!) da ce prihvatiti jedino dolar kao sredstvo placanja za naftu.
Zacudo, to ima ogromnu prednost za USA jer sve ostale zemlje trebaju prvo kupiti dolare da bi mogli kupiti naftu.
Opet zacudo, to otvara potraznju za dolarom bas u trenutku napustanja zlatnog standarda.
Zahvaljujuci dogovorima zemalja OPEC-a (1971 i 1973) nafta se ekskluzivno prodaje u US dolarima.
To naravno stvara stalnu potraznju za dolarima na exchange marketu. Priblizno 85% trgovine naftom se odvija sasvim izvan USA.
Dolarski krug ide od exchange marketa preko zemalja koje kupuju naftu do zemalja izvoznica nafte, koje ga onda trose sirom svijeta vracajuci ga na exchange market na kraju jednog ciklusa.
Na exchange marketu je uglavnom vec desetljecima veca potraznja nego ponuda dolara iz 4 glavna razloga:
1. Obujam i cijena nafte na trzistu raste, dakle danas treba vise barela i vise dolara/barel nego prije
2. Zahvaljujuci slobodnom trzistu, dosta dolara ostaje u medjunarodnoj upotrebi van USA
3. Vecina centralnih banaka drze dolare kao stratesku rezervu i da zastite domicilnu valutu
4. US Treasury Bonds, koji kad su prodani van US smanjuju kolicinu dolara dostupnih van USA
Dakle, desetljecima ‘stranci’ (dakle 'non-US') stalno imaju potrebu za jos vecom kolicinom dolara. I US Treasury stampa nove dolare.
Ali sad postaje interesantno:
Postoji SAMO JEDAN nacin da ti dolari postanu dostupni vanjskom trzistu - Potrositi ih sirom svijeta!
Onda fino USA kupuje dobra, usluge, dionice, etc.
Naravno da to stvara vanjski dug jer ‘vanjsko trziste’ moze odluciti jednog dana kupovati u US, ali dok god ‘vanjsko trziste’ treba te dolare o dolarsko-naftnom krugu, nema potrebe za zabrinjavanje. Bez obzira sto US vec ima preveliki dug, dobavljaci ne mogu odbiti dolarsku ponudu jer trebaju dolare za kupnju nafte.
Ali US ne treba nikad to platit jer se obzirom da stranci trebaju kupiti dolare da bi platili naftu ta nabavka samo prebije kroz trgovinsku bilacu i dodaje US vanjskom dugu.
Za USA ovaj ‘Mandrake’ mehanizam funkcionira kao kreditna kartica iz bajke:
svaki put kad je povecana potreba za dolarom iz inozemstva za USA to znaci samo jedno: Free Shopping!
Kako je Saddam pokvario igru?
Pa Saddam je u studenom 2000. poceo prodavati naftu za Euro. To je popratio i rijesavanjem dolarskih rezervi odnosno zamjenom istih za Euro.
Naravno da je ta kolicina dolara preplavila exchange market i dolar je kliznuo nadolje. Znacajan broj internacionalnih tradera i investora je zbog toga reagirao prebacivanjem na Euro.
Centralne banke bi bile prisiljene prije ili kasnije prebaciti dio svojih dolarskih rezervi u eure. Do kraja 2002 godine dolar je pao 18%.
Krajem ozujka 2003 USA je upao u Irak, pocetkom lipnja oil trade je vracen na dolare sto medjutim nije zaustavilo nego samo usporilo pad dolara.
Od uvodjenja Eura dolar je pao za cca 30%.
U medjuvremenu je i Iran presao na Euro!
Kako bi ta igra mogla biti zavrsena u Iranu (ukoliko US ne nadje efikasan nacin sprijecavanja IOB)?
Iran je presao na ‘petroeuro’ u proljece 2003. Slijedeci planirani stupanj detronizacije dolara bio je uvodjenje IOB (Iranian Oil Bourse) bazirane na Euru.
E sad, zasto je to drukcije od prodaje u Eurima i zasto bi bas to bio problem za dolar?
Sama cinjenica da postoji burza koja cijenu nafte izrazava u eurima (neovisno od IPE i NYMEX!!!) ostavlja dolar bez zastite!
Kako?
Cim se jedna zemlja izvoznica nafte odluci na prebacivanje na euro, dolarski kolac ranije namijenjen za kupovinu nafte od te zemlje zavrsava kao visak na exchange marketu.
Nacelno, USA ima tri nacina rijesavanja tog viska dolara na trzistu:
1. povuci ga s trzista izdavanjem bondova
2. vratiti ga natrag u ‘oil market’ dozvoljavajuci da cijene nafte rastu na IPE i NYMEX burzi
3. izvozi vise nego uvozis
Prva metoda je parcijalno funkcionirala izmedju 2000 i 2003.
Druga metoda je koristena tijekom 2004 i 2005 kad je cijena nafte udvostrucena (‘with the little help from my friends’-hurricanes).
Treca metoda....treca metoda je realna koliko i snijeg u Sahari!
Dakle, ukoliko Iran nakon sto (i ako!) burza profunkcionira uspije zadrzati cijenu nafte stabilnom, jedna zemlja izvoznica nafte s promjenom dolar-euro mogla bi urusiti dolar jer
US ce tesko biti u stanju zaustaviti veliki priljev dolara na exchange market.
Prva metoda ne bi prosla jer je u zadnje vrijeme nedovoljna potraznja za US Bondovima (ne cudi me zasto!).
Porast cijena nafte na IPE i NYMEX je u slucaju da Iran zadrzi cijenu stabilnom limitiran.
Treca opcija iznimnog povecanja americkog izvoza jednostavno nije provediva u kratkom vremenu (pitanje je i za duze vrijeme koliko bi bilo potrebno povecati izvoz da bi pokrio uvoz).
Dakle IOB ne bi samo reducirao moc IPE i NYMEX vec bi imao znacajan utjecaj i na tecajne odnose dolar-euro.
Ukoliko nafta postane jeftinija u eurima, naravno da ce svi juriti u euro.
I obrnuto.
U cijeloj ovoj prici izgleda da je USA odabrao strategiju embarga i/ili rata kroz pricu o ‘nuklearnoj bombi u rukama vjerskih fanatika’...
Dok god US uspije kontrolirati iransku cijenu nafte, tj. dok god je drzi relativno nestabilnom, petrodolarski status quo je izvjestan.
Jer iranska prijetnja je dolarske, a ne uranske naravi!
Post je objavljen 16.07.2008. u 14:31 sati.