Marketing
Boja obzora (I. dio)
Imala je oči boje pijeska. Tako su pričali, da se rodila s očima Saharinog sunca što se odbija u zrncima Zemljinog praha na onoj strani svijeta gdje je zrak vruć, a koža tamna. No tamo gdje divlje zvijeri veličine šake odraslog čovjeka žive u pješčanim dinama ona nikad nije kročila. Niti je njena bijela ruka ikada osjetila sunca, već je strepila stisnutim porama i nakostriješenim dlačicama ispod bijelog čipkanog rukava i crnog kišobrana optočenog još crnijim draguljima što su na danjem svijetlu bljeskali kao površina jezera ljetnog podneva.
Voljela je šetati oko njega tek u suton, u velikom šeširu sa satenskom mašnom ispod brade čvrsto bi držala ručku od jantara, svoju najbolju prijateljicu nikada ne bi ispustila iz stiska koji je na trenutke djelovao kao grč, a zatim kao draga pomama. Jer potreba se s godinama pretvara u opsesiju, a Issa ih je imala mnogo za ovog života. Da ih je mogla slagati u staklenke, kiselila bi ih i spremala u smočnicu, znala je misliti, kao krastavce, nagurala bi jedne do druge sve svoje izmišljene natuknice života i zalila ih vrućim octom, a potom čekala zimu da se njima gosti u sitne noćne sate kad bi ih između zubiju i jezika sisala pa grickala kao djevojčica što se nekada zvala Angelika Fjordinova.
No ta je isprava dobro sakrivena, u kožnoj vrećici stegnutoj dvijema trakama u ladici ispod svilenog rublja skrivena je u dnu ormarića jedna putovnica. Na njoj je lice blijedog albino djeteta sa žućkastim očima. Takve ih je Issa uvijek vidjela iako je slika bila crno bijela, a prilika djeteta neprepoznatljiva kostima lica i uzrasta. Tada bi s poznatim i već pripitomljenim gađenjem gledala u nju kao kakva guvernanta što bi djetetu rado očitala bukvicu jer nije zapamtilo zadanu pjesmicu do kraja. Pjesmica govori o mudrosti i smjelosti, kvalitetama koje je trebalo presaditi iz keramičkog lonca u onaj limeni. U taj koji se ne može razbiti, tek zahrđati i usmrdjeti.
I doista joj nije smetalo, gotovo nikada, to što je iza svojih leđa od rođenja slušala poruge i čuđenja. Upiranja prstom čak su je i zabavljala, jer Issa nije od onih sklonih trenucima samožaljenja i nevjerice u smisao vlastitog postojanja, ona nema predrasuda prema ljudima, neznanja i nesposobnosti drugih smatra svojim prednostima. Uvijek je koračala uzdignutog čela, da je vide sve oči koje je zauzvrat promatrala svojima. Čak i kada je bila ponižena od Thomasa, kada ju je odbio naprasito i neugodno pred svima, nije potrčala da se udalji iz prisutnosti društva zvukom uplašenih djevojačkih potpetica, ne, koračala je polako i dostojanstveno, odzvanjajući dugačkim hodnikom jekom ponosa iz inata što ga je isplela u trenutku poniženja.
Ali prošlo je 35 godina od tog dana, potpetice su se istrošile i kraj je puta za volju što se izlizala podno tabana. Još jedan dan i konačno će zaboraviti sve što ju je dovelo do Sovinog brijega i kuće što je priželjkuju sve one obojane duše koje bi je otkupile nakon Issine smrti. Nije im namjeravala udovoljiti. Kao da bi iz bilo kojeg svijeta što je čeka nakon ovoga bilo nemoguće vratiti se i natrljati im noseve u mramorne podove što ih je sama oslikala, kipove što ih je svojim dlijetom isklesala, pejzaže koje je uokvirila i dala poslati na sveučilišta.... takvo što može pomisliti samo naivna jedinka koja ne poznaje Issina postignuća i dosege. Iako, njima se ne kiti i ne ogrće, stoga mnogi ne znaju da ono što je njeno, nije svačije. Zato je prije kraja potrebno održati lekciju koja se pamti kako ne bi bilo zabune. To je Issa nabrajala svoje posljednje popodne pišući na uvoznom papiru, namačući perom u crnu tintu. Voli sve zapisivati kako ne bi zaboravila, jer kad bi odlučeno pročitala činilo bi joj se kao da ima veću vrijednost od smišljenoga.
To je bilo dobro za Issu s jednog gledišta, ali loše s onog drugog, kad bi njena izgužvana stranica opet bila izravnata i pročitana od strane onih kojima nije namijenjena, a zatim prodana onima kojima jest......
Post je objavljen 14.07.2008. u 22:29 sati.