Čudno je to.
Osamnaest mi je godina, a još se uvijek osjećam kao djevojčica.
Još uvijek se ogledavam da vidim što drugi rade kako bih bila sigurna da nisam posve drukčija; još uvijek se ogledavam tražeći put, nadajući se da će me netko pogurnuti ili mi došapnuti savjet.
No, čini se da ne uspijevam uloviti ničiji pogled.
Izgleda da se nitko osim mene ne ogledava i pita što sad.
Zašto imam dojam da sam jedino ja zbunjena i zabrinuta zbog svojih odluka i smjera u kojem idem?
Gdje god pogledam, vidim samo ljude koji guraju dalje.
. . .možda bih se trebala ugledati na njih.
Post je objavljen 14.07.2008. u 20:35 sati.