Marketing
Još jedno popodne u Takarazuki
Kako je Takarazuka tako blizu Osaki, morala sam iskoristiti priliku i otići pogledati jednu predstavu njihovog ženskog kazališta. Na moju sreću, baš nastupa "Zvjezdana trupa" (s njihovim najpopularnijim izvođačicama) s obradom mjuzikla "Scarlet Pimpernel", iliti Skrletni bedrinac, prema ljubić-avanturističkom romanu barunice Emuške Orczy. Zaplet romana je prilično dobar materijal za mjuzikl ili operetu... Ako vas zanima o čemu je riječ, umjesto romana preporučam BBC seriju, mislim da su je kod nas preveli blijedo "Crveni cvijet", s Richardom Grantom u naslovnoj ulozi i Martinom Shawom kao glavnim negativcem Chauvelinom (koliko god mi Shaw išao na živce kao Sudac Deed, bio je baš dobar Chauvelin). Zahvaljujući sveprisutnim Lawson kombinijma kartu sam kupila unaprijed još u Sakaiju, pa sam do Takarazuke mogla krenuti bez brige.
Kad sam izbila na Cvjetnu ulicu, postala sam kapljica u rijeci žena koje su marširale prema kazalištu. Kasnijim slučajnim uzorkovanjem publike sam otkrila da ipak nije 100 % ženska, ali muških je bilo manje od 10 % i nikad bez ženske pratnje. Unutrašnjost kazališne zgrade je... kazališna, s crvenim tepisima, bijelim zidovima, pozlaćenim ogradama i kristalnim lusterima. Ali prilaz dvorani je također šoping-centar u malom, s restoranom, suvenirnicama gdje se može kupiti sve od CD-a i DVD-a, preko postera pjevačica, do Lady Oscar maskare - želite li trepavice kao Oscar ili Marija Antoaneta? Tu je i prodavaonica nakita, torbica i inih potrepština. Ako niste stigli pokupovati što ste htjeli prije početka predstave, možete svratiti u dućančiće tijekom polusatne pauze, samo na povratku u dvoranu trebate pokazati kartu. Oko same dvorane su kioskići na kojima možete kupiti program na sjajnom papiru i s velikim fotografijama protagonistica za 1000 jena, a na gornjoj razini (gdje sam ja sjedila) možete kupiti i dalekozorić da bolje vidite. Predstava ukupno traje 3 sata (uključujući polusatnu pauzu), pa su redovi pred ženskim WC-ima prije početka predstave i tokom pauze obeshrabrujući. Mislim da taman treba pola sata da se dođe na red... Čudno je da usprkos poznatoj prevazi ženske publike ima jednako muških i ženskih WC-a.
Naravno da je fotografiranje i ino snimanje tokom nastupa zabranjeno, no prije nego što pređem na samu predstavu evo vam nekoliko slika dvorane i okoline.
Dvorana je prilično velika, mislim da stane oko 2500 ljudi... (inače imaju još jedno Takarazuka kazalište - u Tokyu)
Predvorje.
Čuvarica muškog zahoda, koja pazi da slučajno koje očajno žensko ne zgrabi priliku. :)
Još su i stavili dodatni znakić pokraj zahoda na kojemu piše da je samo za muške. Naravno, očajno žensko se uvijek može ugledati na svoje junakinje, obući se u muškog i samouvjereno promarširati pokraj čuvarice. No Japankama to ne bi palo na pamet.
Predstava, dakle. Smjestila sam se u ponešto uski red (razmaci dizajnirani za Japance...) i nagvirkala se publike, od koje je dobar dio navlačio Scarlet Pimpernel crvene anorakiće koje su ili kupili u suvenirnici ili (vjerojatnije) dobili u kompletu s ulaznicom. Ulaznice nisu jeftine - moja, najjeftinija, došla je 3500 jena (175 kuna), dok za prve redove gdje gotovo možeš dotaknuti izvođače treba platiti 10000. Kako smo u Japanu, cijelo vrijeme do početka predstave razglas ponavlja upute i upozorenja (isključite mobitele, nemojte snimati, predstava skoro počinje pa molim da se uputite prema svojim mjestima, isključite mobitele...). Iskreno se nadam da je riječ o snimci koja se vrti u krug, ali poznavajući Japance to netko uživo sjedi za mikrofonom i vergla stalno isto...
Napokon se dvorana zamračila i mjuzikl počeo. Mjuzikl k'o mjuzikl, s vrlo raskošnom scenografijom, lukavim scenskim rješenjima i cijelom garderobom kostima (pogotovo su se glavne glumice napresvlačile). Grandiozno je prava riječ za stil Takarazuka kazališta, uvijek na granici pretjerivanja i kiča. Iako sam bila dosta daleko od pozornice, sve se dobro čulo - ili imaju bežične mikrofone, ili je akustika dvorane savršena. Zbog daljine nisam dobro vidjela lica, tako da sam automatski o "muškim" izvođačima mislila u muškom rodu. Pogotovo kad je Reon Yuzaki (jest, imaju muški-zvučeća umjetnička imena, što ste očekivali) koja igra Chauvelina zapjevala negdje u baritonu... žena ima zapanjujući raspon. (Digresija: jel' mi se čini, ili su negativci u mjuziklima uvijek pisani za najbolje pjevače?)
Predstava je bila zabavna, ali još zabavnije je bilo pratiti reakcije publike, oduševljeni pljesak kad bi se neka od zvijezda prvi put pojavila na pozornici i nakon svake glavnije pjesme. A tek spontani pljesak oduševljenja kad se Scarlet Pimpernel otkrije pred Chavelinom pred kraj! He he he. I tako dođe mjuzikl do svog sretnog kraja, glavni par otpjeva svoju završnu pjesmu i zavjesa se spusti... mislite da je predstava gotova? Grdno se varate.
Prvo Reon/Chauvelin ima priliku otpjevati udarnu pjesmu mjuzikla koja inače ne spada u njezin repertoar (presvučena u odgovarajuće svjetlucavi kostim nakon što je cijelu predstavu provela u jakobinskom sivom odijelu). Onda slijedi nastup cijele plesne trupe, pa solo nastup Kei Aran koja pjeva naslovnu ulogu, pa plesna točka nje i Asuke Tono, glavne ženske uloge. Zatim Asuka ima svoj solo, pa cijeli "muški" dio ansambla odjeven u kostim Pimpernela izvodi ples sa sabljama uz pjevanje... Djeluje kao odabir najveličanstvenijih točki iz zlatnog doba Hollywoodskih mjuzikala, i tako to traje kojih 10-15 minuta, dok napokon ne dođe red na poklon publici. Izvođači(ce) silaze niz stepenice red po red, ponovno odjevene u svoje kostime iz predstave, pjevajući već spomenutu udarnu pjesmu i mašući svjetlećim rekvizitom u obliku cvijeta bedrinca. Ima ih dosta, ali polako dolazimo do glavnih izvođača, i na kraju se dostojanstveno spušta Kei, gizdava kao paun. Doslovno! Odjevena je u svjetlucavo bijelo odijelo s paunovim repom, okružena aureolom perja, tako da ne može biti nikakve sumnje tko je zvijezda predstave. Skoro sam se ugušila gutajući smijeh. Konačni naklon i pljesak i izvođači odmahuju publici kraljevski (sitno mahanje jedva podignutom rukom, kao kraljica Elizabeta) dok se zavjesa spušta. Nema ponovnog izlaska pred publiku, pa već su nam izveli bis svih biseva... Dvorana se prazni za čas, a ja puštam prvi plimni val da prođe da se ne gužvam.
Ako vas zanima na što takvo finale sliči, našla sam finale Elisabeth na YouTube...
Još slika... Evo, to je paunsko odijelo za poklon publici:
Obožavateljice slikavaju fotografije svojih junakinja...
Vidimo se!
Večernje nebo nad Takarazukom.
Lastavice u šoping centru nalaze dobra mjesta za gniježđenje. Primijetite strateški postavljeni kartončić za skupljanje govana.
Ove su se naselile pokraj restorana (veliki su ptići već!).
Ima bit da im je to redovito boravište. Vlasnici restorana ponosno izlažu fotografije napretka svojih lastavića...
I to bješe drugi posjet Takarazuki.
Post je objavljen 14.07.2008. u 16:09 sati.