Po struci sam psiholog. Kada sam u vijestima čuo da žločinac Hrvoje želi na slobodu zbog liječenja opsesivno kompulzivnog poremećaja okrenuo mi se želudac. Bahati gad koji je uzeo jedan mlad život, a drugi doživotno teško osakatio sad traži način da se riješi svoje, smiješno male, kazne kako bi, valjda, opet mogao slobodno piti i gaziti ljude po cestama. Kada sam pročitao članak u Jutarnjem koji navodi dodatne razloge zbog kojih se ovaj monstrum treba pustiti na slobodu, zgrozio sam se do kraja jer naprosto ne mogu vjerovati da u jednoj pravnoj državi, kakvom nam ju žele prikazati naši "vođe", argumenti za puštanje iz zatvora mogu biti to što netko ima "i značajnih problema s kralježnicom, lijevim ramenom, kukom i nogom" te to što je netko, užasnog li sarkazma, "u zatvoru znatno smršavio i izgubio na mišićnoj masi" (sic!) !!!
Nešto o opsesivno-kompulzivnom poremećaju:
Opsesivno kompulzivni poremećaj spada pod kategoriju anksioznih poremećaja, tj. laički rečeno poremećaje vezane uz povećanu razinu psihičke napetosti. Opsesije su neželjene i intruzivne misli, slike i impulsi (potrebe) koje osoba obično doživljava kao protuslovne, besmislene, neprihvatljive i teške za odbaciti. Prati ih osjećaj neugode i anksioznsoti i potreba da se neutralizira opsesija i njezine posljedice. Neutralizacija je često u formi kompulzivnog ponašanja - opsesivne ritualizacije (može i u formi misli - opsesivne ruminacije) koje ponekad može biti praćeno osjećajem otpora prema takvom ponašanju. U glavnom su opsesije vezane uz očekivanje budučeg zla ili propasti i potrebu da se ono spriječi uz pokušaje djelovanja (kompulzije). Kompulzivna ponašanja možemo podijeliti na dva glavna tipa: checkere (provjeravače) koji žele biti sigurni kako oni nisu odgovorni za zlo koje bi moglo doči (npr. desetke puta za redom provjeri da li je ugasio štednjak) i cleanere (čistače) koji žele spriječiti dolazak zla (npr. desetke puta za redom pere ruke kako si ne bi prenio bakterije ili nekoga zarazio).
Hrvoje ima opsesivno kompulzivni poremećaj trzanja ramena? Možda, iako bi trebao imati više informacija da bi se mogao upuštati u analizu te zanimljive dijagnoze tj. morao bi znati koje ga opsesije tjeraju da to čini. Ljudi koji imaju ovaj poremećaj se javljaju na terapiju najčešće iz tri razloga: jedan je taj što ih opsesije užasno opterećuju (npr. majka koja ima opsesivne slike kako davi svoju dejcu), drugi je taj što im kompulzivne radnje oduzimaju puno vremena (npr. deseci vraćanja u stan da se provjeri štednjak), a treći je što im mogu fizički štetiti (npr. osoba koja mnogo puta uzastopce pere ruke može si zguliti kožu s njih). Kod Hrvoja ne vidim na koji bi mu fizički način trzanje ramena moglo štetiti, a što se vremena da to čini tiće, valjda ga u zatvoru ima na pretek. Uostalom taj je poremećaj izlječiv, a svaki veći zatvor u Hrvatskoj ima psihologa, a ako taj psiholog i nije educiran za provođenje takve vrste terapije, može se dovesti drugi stručnjak koji će provsti terapiju i unutar cca. 3 do 6 mjsesci pomoći klijentu bez ikakve potrebe da njegov klijent napušta prostor kaznionice. Ostali medicinski problemi koje Hrvojev odvjetnik navodi kao razloge za puštanje su također svakako rješivi unutar prostora, ako ne samog zatvora, onda zatvorske bolnice. Što se argumenta o gubljenju mišićne mase tiče, da nije žalostan bio bi smiješan!!!
Ako u konačnici ove farse Hrvoje ipak bude pušten na slobodu, onda se naš pravosudni sustav zaista može označiti kao leglo korupcije i protekcionizma, a cijena pravde se može slobodno mjeriti društvenim statusom osuđenika (ili njegove rodbine), njegovim meterijalnim stanjem i vezama s političarima. Na žalost, ništa novo, ali naviknuti se na takvo stanje stvari za svaku normalnu osobu je mučno i neprihvatljivo.
Pozdrav!
Post je objavljen 14.07.2008. u 19:28 sati.