Marketing
A da baciš kocku honey?
Gledaš oluju...kao perilicu koja nosi sve pred sobom. A s prljavštinom...
lišće nosi svoje razlomljene komadiće duše.
I svaki put kad se spotakneš u blato, negdje ostaviš svoj mali komadić.
Tko zna u kojim sve lokvama gledamo svoj obraz. Možda je baš ta lokva onaj komadić.
I onda...umjesto da pokupiš izgubljeni komadić, jedino što zamjećuješ u odrazu... ogromni je prišt na tvom čelu.
I odeš dalje...Rujući po prištu naravno.
I dani prolaze...vidiš ispred samo toliko kolika ti je dužina najvećeg i najprostijeg prsta.
Zato i ne možeš biti kriv što vidiš uvijek samo prišteve. Kriva je majka priroda, naravno.
Krivi su svi naravno.
And nothing else matters for you.
You've got your explanation for everything.
A možda je pravo objašnjenje ipak tu negdje iza kamena, čeka da prestaneš rovariti po čelu, i počneš rovariti po mozgu. Po novim pogledima na svijet...
Come on baby...što se može dogoditi? Možda i prištevi nestanu...
dok ne pokušaš, nećeš saznati tko si zapravo ti...
Ali ja uopce nisam prosta :D
samo me sunce udarilo u glavu. heh.
Post je objavljen 14.07.2008. u 11:28 sati.