Zaželio neki čovjek na zid svoje sobe objesiti sliku. Pronašao čavao, ali čekića nigdje. Pretražio cijelu kuću, podrum, garažu ... ali čekić kao da je u zemlju propao. Sjeti se tada da njegov susjed ima čekić i krene ga posuditi.
Dok je kretao prema susjedovoj kući, pomisli:
A što ako mi ne bude htio posuditi čekić ?
Čini mi se da me jučer jedva pozdravio.
Možda mu se žurilo.
A možda je samo glumio kako mu se žuri, a u stvari ima nešto protiv mene. Ali što?
Nisam mu ništa nažao učinio, mora da nešto umišlja. Da on hoće nešto posuditi od mene, ja bih mu bez problema odmah dao.
A zašto on meni ne da? Pa zar je moguće odbiti vlastitom susjedu tako sitnu uslugu?
Ljudi kao on baš čovjeku zagorčavaju život.
Pa što on misli – da sam ovisan o njemu?
Samo zato jer ima jedan običan čekić.
Pa sad mi je stvarno svega dosta!
I tako razmišljajući dođe do susjedovih vrata, pozvoni, susjed otvori i, prije nego uspije reći dobar dan, naš se čovjek izdere na njega:
K vragu i ti i tvoj čekić! Možeš ga slobodno pojesti!
Iz knjige: A što biste vi učinili? (Rijavec-Miljković)
Post je objavljen 12.07.2008. u 07:57 sati.