(by anna)
Prije par dana sam predala dokumente na konkurs u jednu osnovnu školu u mom gradu. Škola, lijepa, urbana, za poželjeti. Predam dokumentaciju preko pošte te im pošta dostavi dan nakon isteka roka dokumente ali oni mene svejedno pozovu na razgovor. Odem, sva sretna. Kad su me poslije pitali kako je bilo, svima sam odgovarala: „Da sam na njihovom mjestu, primila bih samu sebe“. Stvarno sam imala lijepu povratnu reakciju od njih troje što su bili na tom razgovoru.
No, jučer mi poštom (bez dana zakašnjenja) stigne njihova odbijenica. Draga naša, ti si super i sve alii, mi smo primili ove tri kandidatkinje, pa njihova imena. I sad, ono frustrirajuće. Jednu ženu sa tog spiska poznajem, znam da je završila dvije a ne četiri godine fakulteta, čak znam i ko joj je veza da taj posao dobije. Sve bih ja to još i podnijela. Da nisu napisali rečenicu koja me isfrustrirala do bola : koji ispunjavaju uslove. Ona ne ispunjava. Samo ima jaku vezu.
Ne znam tačno šta me toliko pogodilo. Ali ide ovim redom:
Prvo, ne znam što sam mislila da ću sedam dana poslije diplome dobiti posao? To mi sad izgleda kao da sam se zaželjela pogledati dobar film naučne fantastike.
Drugo, ako su već imali odabrane kandidate i ako je taj konkurs bio zapravo pro forme radi, zašto su me zvali na razgovor? Da se upoznamo?
Treće, shvatila sam da sam bez veze i jake preporuke u ovom poslu osuđena na slanje sto i jedne prijave na konkurs i primanja sto i jedne odbijenice na isti. Što je zapravo temeljna ironija. Ja bih trebala učiti djecu poštenju. Škola bi trebala činiti isto. No izgleda da životna Škola ima drugačiju politiku.
Četvrto, danas bih trebala poslati prijavu na još jedan konkurs. Pitam se isplati li se uopšte? Javljati se na mjesto koje i prije nego što je raspisan konkurs za njega, ima svoga vlasnika? Ići opet na razgovor koji znam da je čista forma da se zadovolje propisani zakoni. Ponovo se nervirati?
Poslaću jer nemam izbora. Nemati veze = nemati izbora. Ono što imam je upornost i neku ludu nadu da će neka od tih mojih prijava proći i naći svoje mjesto. Svejedno....
Trudim se cijelu noć i ovo malo dana ne biti razočarana, ali jesam, ne vrijedi sebe lagati.
(premda, malo mi je lakše kad sam ovo izbacila iz sebe)
Post je objavljen 11.07.2008. u 08:24 sati.