Kad je Gospodin, Bog, sazdao nebo i zemlju, još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje, jer Gospodin, Bog, još ne pusti dažda na zemlju, i nije bilo čovjeka da zemlju obraduje. Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku. Gospodin, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša. I Gospodin, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio. Tada Gospodin, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla - pogledu zamamljiva a dobra za hranu - i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla. (Post 2,4-9)
Što je čovjek? Ovo se pitanje postavlja svakomu naraštaju i svakomu pojedinom čovjeku. Jer, za razliku od životinja, naš život nije unaprijed predoznačen i jednostavno dovršen. Ono što je čovještvo, za svakoga od nas ostaje i zadaća, poziv njegovoj slobodi. Svatko mora iznova propitivati svoje čovještvo, odlučivati se tko ili što želi biti kao čovjek. U svome životu svatko od nas, htio ne htio, mora dati odgovor na pitanje čovještva.
Što je čovjek? Izvješće o stvaranju Svetoga pisma želi nam dati naputak na putu u tajanstvenu zemlju čovještva. Želi nam biti pomoć da spoznamo što je Božji plan s čovjekom. Želi nam pomoći da stvaralački dadnemo nov odgovor koji Bog očekuje od svakoga od nas.
1. Čovjek - uzet iz zemlje
Što se tu kaže? Najprije se izvješćuje da je Bog oblikovao čovjeka od zemaljskoga praha. To je poniženje i utjeha istodobno. Poniženje - jer time nam se kaže: ti nisi Bog, nisi sebe načinio sam i nisi gospodar svemira. Ti si ograničen. Ti si biće određeno za smrt, kao i sve što je živo, ti si samo zemlja. Ali je i utjeha, jer time nam se kaže: čovjek nije demon, kako bi se ponekad moglo učiniti, nije zao duh. Čovjek nije oblikovan od negativnih sila, nego je oblikovan od dobre Božje zemlje. Iza toga se krije i nešto dublje. Kaže nam se, naime, da su svi ljudi zemlja. Onkraj svih razlikovanja koja su proizišla iz kulture i povijesti, ostaje čvrsta činjenica da smo svi mi u konačnici isto, isti. Misao koju je oblikovao srednji vijek u svojim mrtvačkim plesovima, poradi strahovitih iskustava sveugrožavajuće moći smrti za vrijeme velikih pošasti kuge, ovdje je zapravo već izrečena: car i prosjak, gospodar i sluga, u konačnici su isti, jedan te isti čovjek, uzeti iz iste zemlje i određeni da se vrate u tu istu zemlju. Kroz sva pustošenja i uzdignuća povijesti čovjek ostaje isti, ostaje zemlja, oblikovan od nje i određen da se u nju vrati.
Tako istodobno biva razvidno i jedinstvo čitava ljudskoga roda: svi smo mi samo od jedne zemlje. Ne postoji različita »krv i zemlja«. Ne postoje posve različiti ljudi, kako su to mislili mitovi mnogih religija i izricali svjetonazori sve do našega vremena. Ne postoje različite kaste i rase, u kojima bi ljudi imali različitu vrijednost. Svi smo mi jedno čovječanstvo, oblikovani od jedne Božje zemlje. Upravo je ova misao u središtu izvješća o stvaranju, u središtu čitave Biblije. Protiv svih podjela i svake oholosti s kojom se jedan čovjek izdiže iznad drugoga i protiv drugoga, ovdje se jasno proglašava da je čovječanstvo jedno Božje stvorenje iz njegove jedne zemlje. Ono što se ovdje kaže na početku još je jednom ponovljeno nakon općega potopa: u veliku rodoslovlju Post 10 ponovno se vraća ista misao da postoji samo jedan čovjek u mnogim ljudima. Biblija izriče odlučno »ne« svakomu rasizmu, svakomu razdvajanju čovječanstva.
2. Slika i prilika Božja
No, da bi nastao čovjek, mora se dogoditi i nešto drugo. Temeljni je materijal zemlja; iz nje nastaje čovjek, jer Bog tijelu koje je oblikovao udahnjuje u nosnice svoj dah. U svijet ulazi Božja stvarnost. Prvo izvješće o stvaranju, o kojemu smo razmišljali u prethodnoj meditaciji, kaže isto, samo drukčijom i duboko promišljenom slikom. Njegova rečenica glasi: čovjek je stvoren na Božju sliku i priliku (usp. 1,26s). U njemu se dodiruju nebo i zemlja. Bog po njemu ulazi u svoje stvorenje. Čovjek je upućen na Boga. Bog ga oslovljava i poziva. Božja riječ Staroga zavjeta vrijedi za svakoga pojedinog čovjeka: »Zovem te po imenu, ti si moj.« Bog poznaje i ljubi svakoga čovjeka. Bog je svakoga čovjeka htio. Svatko je njegova slika. U tomu se sastoji dublje i veće jedinstvo čovječanstva: da svi mi, da svaki čovjek ispunjava jedan Božji nacrt, da proizlazi iz iste Božje zamisli stvaranja. Zbog toga Biblija kaže: tko se ogrješuje o čovjeka, ogrješuje se o Božje vlasništvo (Post 9,5). Ljudski život stoji pod posebnom Božjom zaštitom jer svaki čovjek - koliko god bio bijedan ili uzvišen, bolestan ili napaćen, beskoristan ili značajan, rođen ili nerođen, neizlječivo bolestan ili prepun životne snage - u sebi nosi Božji dah, svaki je Božja slika. To je najdublji razlog nepovrjedivosti ljudskoga dostojanstva, i na tomu u konačnici počiva svaka civilizacija. Gdje se čovjeka više ne promatra kao biće koje stoji pod Božjom zaštitom, koje u sebi nosi Božji dah, tu započinju razmišljanja koja čovjeka vrjednuju samo po njegovoj korisnosti. Tu se pojavljuje barbarstvo koje gazi čovjekovo dostojanstvo. I obrnuto: gdje je to prisutno, tu je prisutan i poredak duhovnoga i ćudorednoga.
Sudbina svih nas ovisi o tomu hoćemo li uspjeti obraniti ovo čovjekovo ćudoredno dostojanstvo u svijetu tehnike i svih njezinih mogućnosti. Jer ovdje postoji posebno iskušenje tehničkoga i prirodo-znanstvenoga doba. Tehnički i prirodo-znanstveni stav proizveo je posebnu vrstu izvjesnosti, naime onu koja može biti potvrđena pokusom i matematičkom formulom. Na taj je način čovjeku dala određenu slobodu od straha i praznovjerja, određenu moć nad svijetom. Ali sada je tu kušnja da razumnim, a stoga i ozbiljnim, držimo još samo ono u čiju se izvjesnost možemo uvjeriti pokusom i proračunom. To onda znači da ćudoredno i sveto više nije važno. Te se vrijednosti ubrajaju u područje onoga što treba prevladati, u područje iracionalnoga. A kada čovjek to čini, kada etiku svodimo na fiziku, gasimo upravo čovjekovu posebnost i ne oslobađamo ga, nego ga razaramo. Moramo ponovno uvidjeti ono što je posve uvidio i znao Kant: da postoje dvije vrste uma, teoretski i praktični um, kako se on izražava. Recimo mirno: fizikalno-prirodoznanstveni i ćudoredno-religiozni um. Nije ispravno ćudoredni um proglašavati čistim neumom i praznovjerjem samo zato što je drukčije ustrojen i što se njegova spoznaja predstavlja drukčije od matematičke. On je jedan, veći način uma, koji prirodnoj znanosti i tehnici tek može zajamčiti njihov status ljudskosti i očuvati ih od toga da uništavaju čovjeka. Kant je govorio o prednosti praktičnoga uma pred teoretskim, o tomu da je ono veće, da su dublje i odlučnije stvarnosti one koje spoznaje čovjekov ćudoredni um u svojoj moralnoj slobodi. Jer - moramo dodati - ondje je prostor sličnosti s Bogom, ono što čovjeku omogućuje da bude više od »zemlje«.
Učinimo i sljedeći korak. Bit slike sastoji se u tomu da ona nešto predstavlja. Kada je vidim, raspoznajem primjerice čovjeka koga prikazuje ili krajolik itd. Ona upućuje na nešto drugo izvan sebe same. Bit slike nije, dakle, u onomu što je ona u samoj sebi, ulje, platno, okvir; njezina je bit u tomu da ukazuje na nešto izvan sebe, da pokazuje nešto što ona nije u samoj sebi. Tako se i sličnost s Bogom ponajprije sastoji u tomu da čovjek ne može biti zatvoren u sama sebe. Ako to pokuša, promašuje sama sebe. Sličnost s Bogom znači: upućenost. Ona je dinamika koja čovjeka pokreće prema Sasvim-drugomu. Stoga ona znači sposobnost odnosa, čovjekova sposobnost za Boga. Slijedom toga, čovjek je najviše čovjek kada iziđe iz sama sebe, kada postane sposoban Bogu reći »Ti«. Štoviše, na pitanje: što čovjeka zapravo razlikuje od životinje, što je njegovo posve novo - mora se odgovoriti: on je biće koje može misliti Boga. On je biće koje može moliti. Najdublje je kod sama sebe kada pronađe odnos prema svome Stvoritelju. Stoga sličnost s Bogom znači i da je čovjek biće riječi i ljubavi. Biće kretanja k drugomu, određeno za to da se daruje drugomu i da u ispravnu darivanju sebe istinski zadobije sama sebe.
Još nam jedan daljnji korak omogućuje Sveto pismo, ako ponovno slijedimo naše temeljno pravilo da Stari i Novi zavjet moramo čitati zajedno, da se tek iz Novoga zavjeta otvara duboki smisao Staroga zavjeta. U Novomu zavjetu Krist postaje drugi Adam, konačni Adam, nazvan Božjom slikom (npr. 1 Kor 15,44-48; Kol 1,15). To znači: tek u njemu k nama dolazi potpun odgovor na pitanje: što je čovjek? Tek u njemu se pokazuje dubok sadržaj ovoga nacrta. On je potpun čovjek, a stvaranje je prednacrt usmjeren na njega. Stoga možemo reći: čovjek je biće koje može postati brat Isusa Krista. On je stvorenje koje može postati jedno s Kristom, a po Kristu i sa samim Bogom. Stoga ova upućenost stvorenja na Boga, prvoga Adama na drugoga Adama, znači da je čovjek biće na putu, biće prijelaza. On još nije on sam, tek mora postati dovršen. U ovoj se ideji stvaranja pred nama već pojavljuje uskrsna tajna, tajna umrloga pšeničnog zrna. Čovjek mora s Kristom postati umrlo pšenično zrno da bi mogao istinski ustati, da bi mogao istinski biti uspravljen i tako postati on sam (usp. Iv 12,24). Čovjeka se ne može shvatiti samo iz njegova prošloga podrijetla ili nekoga izdvojena isječka koji nazivamo sadašnjošću. On je upućen na svoju budućnost i tek će ona potpuno očitovati tko je on (usp. 1 Iv 3,2). U drugome čovjeku uvijek moram vidjeti onoga s kojim ću jednom dijeliti Božju radost. Moram ga promatrati kao onoga s kojim sam zajednički pozvan postati ud Kristova tijela, s kojim ću jednom sjediti za Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim stolom, za stolom Isusa Krista, da bih bio njegov brat, a s njime i brat Isusa Krista, Božje dijete.
3. Stvaranje i evolucija
Sada bi se moglo reći: sve je to lijepo i dobro. Ali nije li to u konačnici osporeno našim prirodoznanstvenim spoznajama da čovjek potječe iz životinjskoga carstva? No veliki su mislioci odavna spoznali da ovdje ne postoji nikakvo ili-ili. Mi ne možemo reći: stvaranje ili evolucija. Ispravna rečenica mora glasiti: stvaranje i razvoj, jer obje stvarnosti odgovaraju na različita pitanja. Pripovijest o zemljinu prahu i Božjemu dahu, koju smo upravo čuli, ne pripovijeda o tomu kako nastaje čovjek. Ona pripovijeda o tomu što on jest. Pripovijeda o njegovu najdubljemu ishodištu. Razjašnjava nacrt koji iza njega stoji. I obrnuto: nauk evolucije pokušava spoznati i opisati biološke procese. Ali on time ne može protumačiti podrijetlo »projekta« čovjek, njegovo nutarnje ishodište i njegovu vlastitu bit. Utoliko ovdje stojimo pred dvama pitanjima koja se nadopunjuju, a ne pred pitanjima koja se isključuju.
No pogledajmo malo pobliže jer nam i ovdje napredak mišljenja upravo u posljednja dva desetljeća pomaže da iznova pojmimo nutarnje jedinstvo stvaranja i razvoja, vjere i razuma. Pripada posebnim uvidima 19. stoljeća da se sve više poimalo povijesnost, nastalost svega. Uvidjelo se da su stvari koje smo držali nepromjenjivima i uvijek istovrsnima proizvod duga nastajanja. To vrijedi na području ljudskoga, ali vrijedi i na području prirode. Postalo je razvidno da svemir nije velika kutija u koju je stavljeno sve dovršeno i dogotovljeno, nego prije sliči živu stablu koje raste i nastaje, koje svoje grane sve više i više ispruža prema nebu. Ovaj opći uvid često se tumačio i tumači na pomalo fantastičan način, ali se napretkom istraživanja sve više ocrtava jedno ispravno i primjereno tumačenje. Želio bih posve kratko naznačiti nešto od toga pravca oslanjajući se o Jacquesa Monoda, kojega možemo smatrati i velikim znanstvenikom i odlučnim borcem protiv svake vjere u stvaranje te stoga može vrijediti kao nepristran svjedok.
Posebice mi se čini važnim iznijeti dva pojašnjenja načelne vrste koja je on predočio. Prvo glasi: u stvarnosti ne postoji samo ono nužno. Ne može se sve na svijetu izvoditi jedno nakon drugoga i jedno iz drugoga s bezuvjetnom nužnošću, kako je htio Laplace i kako je to sebi zamišljao Hegel. Ne postoji formula iz koje potom nužno proizlazi sve drugo. U svijetu ne postoji samo nužnost, nego i slučaj, kaže Monod. Mi ćemo kao kršćani poći korak dalje i reći: postoji sloboda. No vratimo se Monodu. On ukazuje na to da postoje poglavito dvije stvarnosti koje ne moraju biti: mogu, ali i ne moraju biti. Jedna je od njih život. S obzirom na fizikalne zakone, život je mogao, ali nije morao nastati. Monod dodaje: bilo je krajnje nevjerojatno da se to dogodi. Matematička je vjerojatnost za to bila gotovo ravna nuli tako da se mora pretpostaviti i to da se samo ovaj jedan put na našoj zemlji zbio ovaj krajnje nevjerojatan događaj - da je nastao život.
Drugo što je moglo, ali nije moralo biti, jest tajanstveno biće čovjek. I on je tako nevjerojatan da Monod kao znanstvenik tvrdi: pri danome stupnju nevjerojatnosti zacijelo se samo jednom može dogoditi da nastane ovo biće. Mi smo slučaj, kaže on. Na lutriji smo izvukli sretan broj i moramo sebi izgledati poput nekoga tko je u ovoj igri na sreću neočekivano dobio milijardu. Svojim ateističkim jezikom Monod iznova izriče ono što je vjera tijekom stoljeća nazivala čovjekovom »kontingencijom« i što je postalo molitva vjere: nisam morao biti, ali jesam, a ti si me, Bože, htio. Samo što Monod na mjesto Božje volje stavlja slučaj, lutriju, koja nas je proizvela. Kada bi to bilo tako, bilo bi vrlo upitno smije li se doista tvrditi da je to bio sretan dobitak. Jedan je vozač taksija nedavno u razgovoru sa mnom primijetio da sve više mladih ljudi govori: mene se uopće nije pitalo želim li biti rođen. A jedan mi je učitelj rekao da je jedno dijete želio potaknuti da pokazuje više zahvalnosti spram svojih roditelja rekavši mu: »Njima duguješ to što živiš!« No dijete je odgovorilo: »Za to im uopće nisam zahvalan.« U tomu da je čovjek dijete nije vidjelo nikakav sretan dobitak. I doista, ako nas je samo slijepi slučaj bacio u more ništavila, postoji dovoljno razloga da to radije smatramo nesrećom. Samo ako znamo da je tu netko tko nije naslijepo bacio kocku, da mi nismo slučaj, nego da postojimo iz slobode i ljubavi, možemo mi - ne-nužni - zahvaljivati za ovu slobodu i zahvaljujući znati da je to ipak dar biti čovjek.
Prijeđimo sada izravno na pitanje razvoja i njegovih mehanizama. Mikrobiologija i biokemija su ovdje svojim uvidima dovele do velikih obrata. One sve više prodiru u najdublju tajnu života, pokušavaju odgonetnuti njegov tajnovit jezik i doznati što je to zapravo život. Pritom su došle do spoznaje da je u višestruku pogledu moguće usporediti organizam i stroj. Oboma je, naime, zajedničko da ostvaruju projekt, promišljen i razuman nacrt koji je u sebi smislen i logičan. Njihovo funkcioniranje počiva na precizino promišljenoj i stoga zamislivoj konstrukciji. No, pored ovih zajedničkih obilježja, postoje i razlike. Prvu razliku, koja i nije toliko važna, možemo ovako opisati: projekt organizam je neusporedivo pametniji i odvažniji od najrafiniranijih strojeva. Ako ih usporedimo s projektom organizma, oni su smišljani i građeni nepotpuno. Druga je razlika dublja: projekt organizam pokreće sam sebe, iznutra, ne kao stroj koji mora pokretati netko drugi izvana. I naposljetku, treća razlika: projekt organizam ima snagu da sam sebe reproducira. Može obnavljati i rađati projekt koji je on sam. Drukčije rečeno: ima sposobnost rađanja, po kojoj ponovno jedna takva živa, smislena cjelina ulazi u egzistenciju.
Ovdje se sada očituje nešto posve neočekivano i važno što Monod naziva platonskom stranom svijeta. To znači: ne postoji samo nastajanje u kojemu se stalno nešto mijenja, nego postoje i one postojane, trajne ideje koje prosvjetljuju stvarnost i koje su njezini stalni principi-vodilje. Postoji postojanost i ona je u sebi takva da svaki organizam strogo reproducira onaj uzorak, onaj projekt koji je on sam. Svaki je organizam - kako se izražava Monod - konzervativno nastrojen. Točno reproducira sama sebe u prenošenju života. Monod slijedom toga formulira: za modernu biologiju evolucija nije svojstvo živih bića, nego je njezino svojstvo upravo to da su ona nepromjenjiva: reproduciraju se; njihov projekt ostaje.
Monod unatoč tomu nalazi put za evoluciju u tvrdnji da u daljnjemu prenošenju projekta mogu nastati pogrješke pri prenošenju. Budući da je priroda konzervativna, zato se i ova pogrješka - ukoliko je ima - također prenosi dalje. Takve se pogrješke mogu umnožiti i iz zbroja ovih pogrešaka može nastati nešto novo. Sada slijedi zapanjujući zaključak: na ovaj je način nastao čitav svijet živoga, tako je nastao i čovjek. Mi smo proizvod slučajnih pogrešaka.
Što reći o ovome odgovoru? Stvar je prirodne znanosti da razjasni po kojim čimbenicima raste stablo života i kako iz njega izlaze nove grane. To nije pitanje vjere. Ali mi moramo i trebamo imati odvažnosti reći: veliki projekti životnoga nisu proizvod slučaja i zablude. Nisu ni proizvodi selekcije, kojoj se pridijevaju Božji predikati, koji su na ovome mjestu nelogični i neznanstveni, moderni mit. Veliki projekti životnoga upućuju na stvaralački um, oni nam pokazuju Duha Stvoritelja, danas jasnije i konkretnije nego ikada. Stoga danas smijemo s novom izvjesnošću i radošću kazati: da, čovjek je Božji projekt. Samo je Duh Stvoritelj bio dovoljno snažan i dovoljno odvažan smisliti ovaj projekt. Čovjek nije zabluda, Bog ga je htio, plod je ljubavi. U sebi samome, u odvažnu projektu koji je on sam, može otkriti jezik Duha Stvoritelja koji mu govori i ohrabruje ga da kaže: da, Oče, ti si me htio.
Kada su rimski vojnici Isusa izbičevali, okrunili trnjem i zaodjenuli ga izrugivačkom haljinom, odveli su ga natrag Pilatu. Ovaj je okorjeli vojnik očito bio potresen izgledom ovoga uništena, izmučena čovjeka. Pun sućuti, postavio ga je pred mnoštvo s riječima: »Idu ho anthropos!« »Ecce homo« - obično to prevodimo: »Gledajte, kakav čovjek!« Ali, točniji bi prijevod s grčkoga glasio: »Gledajte, to je čovjek!« Onako kako je to mislio Pilat, bile su to riječi jednoga cinika koji je htio reći: dičimo se čovještvom, a gle, ovdje je on, ovaj crv - to je čovjek! Kako je bijedan, kako je malen. No evanđelist Ivan je u riječima ovoga cinika ipak prepoznao proročku riječ i tako je predao kršćanstvu. Da, Pilat ima pravo ako hoće reći: gledajte, to je čovjek! Na njemu, Isusu Kristu, možemo vidjeti što je čovjek, Božji projekt, i naše ophođenje s njime. Na ispaćenu, unakaženu Isusu možemo vidjeti kako čovjek može biti okrutan, malen i nizak. Na njemu možemo uvidjeti svu povijest ljudske mržnje i grijeha. Ali na njemu i njegovoj ljubavi s kojom trpi za nas možemo još više prepoznati Božji odgovor: da, to je čovjek kojega Bog toliko ljubi da se radi njega spušta u prašinu, toliko ga ljubi da radi njega odlazi u najdublju tamu smrti. I u krajnjemu poniženju čovjek je biće koje Bog poziva da postane brat Isusa Krista i tako zadobije udjela u vječnoj Božjoj ljubavi. Pitanje »što je čovjek« nalazi svoj odgovor u nasljedovanju Isusa Krista. Nasljedujući ga korak po korak, iz dana u dan, u strpljivosti ljubavi i patnje, možemo zajedno s njime naučiti što je čovjek i postati ljudi.
Stoga u ovome korizmenom vremenu trebamo gledati u onoga kojega Pilat, kojega Crkva stavlja pred nas. On je čovjek. Molimo ga da nas nauči da uistinu postanemo i budemo ljudi. Amen.
J. Ratzinger, "U početku stvori Bog"
Post je objavljen 10.07.2008. u 20:30 sati.