Nedavno sam kod otkucaj napisala „nemoj da se tuđa nesreća lijepi za tebe“. Ozbiljno sam to mislila i stvarno znam da je to dobar savjet, ali da li bih ga dala prije par godina? O ne, nikako, dugo je meni trebalo putovati do toga. Prošla sam nekoliko faza, neke su se protezale do jučer...neke traju, neke su davno završene.
Kao srednjoškolka naučila sam plesti. Oduvijek me smirivalo sve što se radi rukama, plesti, izrađivati nakti,u tome sam uvijek nalazola zadovolljstvo. Problem je bio što sa svim tim stvarima i tako sam ih počela darivati. Nalazila sam neko zadovoljstvo u tome što su govorile "Sanja je to plela" ili "Sanja je to izradila". Toliko sam naučila davati da sam onda to počela u svim situacijama. I danas sretnem prijateljice iz vremena fakulteta koje znaju reći...pa ti si sve plaćala. Ne sjećam se da je baš tako bilo i nikad se nisam osjetila iskorištena u bilo kakvom odnosu dok se nisam srela sa profesionalnom "primačicom poklona". Ovaj svijet je valjda stvoren samo da bi takva vrsta primala, usluge ili materijalne darove, to je potpuno nevažno.
PRIMAČICA POKLONA
Udala se vrlo mlada za ne baš sjajnog čovjeka i dobila malu curicu u koju sam se ja zaljubila. Čuvala sam je kad god sam mogla, kupovala joj poklončiće, mazila je ko svoju. Slušala sam prijateljičine priče o zlom mužu, žaleći malenu progutala sam i sve njene priče o nesreći koja je zatekla. Bez ikakvog kriterija odobravala joj vanbračne izlete, misleći da svatko ima pravo na malo ljubavi. Ta je žena prštila šarmom, bila je jednostavno neodoljiva, bilo joj je teško zamjeriti bilo što i sve njene samoobrane zvučale su savršeno logično. I onda se zaljubila, usljedila je rastava, a ja sam sve to vrijeme bila tu prijateljevala i s njom i s njenom novom ljubavi. I onda sam se našla u najglupljoj životnoj situaciji, odjednom sam ja kao osoba od povjerenja, postala osoba kojoj ta njena nova ljubav dala punomoć da podižem novac sa banke koji je on slao s broda i djelim ga prema uvjetima koje je on odredio njoj i njegovima. Već vam je jasno da sam sklona davanju, ali ovo je prevršilo svaku mjeru (valjda mi je to trebalo da shvatim da u ničemu ne treba pretjerivati), onog trena kad sam potpisala punomoć shvatila sam da ću se na kraju posvađati s oboje. Sad se pitam, jesam li ja normalna????
Novac s broda često je kasnio, počeli su me kući nazivati i baka koja je čuvala djecu i ona. Povjeravai mi se više nije mogla jer onog trena kad sam počela služiti za isplatu nisam više bila njena prijateljica nego njegova. Po mojoj procjeni dobivala je ona u to vrijeme dobru plaćicu, veću od mog mjesečnog dohotka, ali joj nije bilo dovoljno za život po njenim standardima jer me iznenada počela nazivati i njena gazdarica (nekad moja, ja sam joj bila veza za taj stan) jer se skupila masa neplaćenih računa. Jednom pri "isplati" pokušala sa joj reći da sad sa tim novcima podmiri te dospjele obveze, a ona je hladno odbrusila "Ako mi i nosiš lovu, ne možeš mi određivati što da s njom radim". O pričama koje su o meni krenule sa šaltera banke usred našeg malog grada neću vam ni pričati.
Da sam slučajnu tu uslugu obavljala kao odvjetnik ili posrednik masno bih zaradila, makar u provizijama, ovako su našli budalu za ništa, sve pod krinkom prijateljstva.
Od tada pazim kome što poklanjam, jednako sam oprezna i u stvarima i u vremenu i u riječima. Još uvijek imam poriv da lako poklanjam, ali sada makar obratim pažnju na to da li mi osoba uzvraća.
Post je objavljen 09.07.2008. u 15:49 sati.