Ponudila mi je svađu. Rekreacijsku, da nam ganglije ne zahrđaju. Uvjet je da ne kompliciram previše, da se ne bi iskilavila tražeći skriveni smisao iza naoko prostodušnih riječi. Čini mi se da sam pristao, ali svađa nikako da krene. Izluđuje li to ona mene taktičkim povlačenjem da bi uzela zalet i pregazila me koristeći latentnu razliku između činilaca i faktora koje podugo smatrah istoznačnicama, ne razmišljajući o njihovom značenju.
Na drugom kanalu privid nekakvog pomirenja, valjalo je poslati isprike da se ne bi digao pozdrav. Doza sebičnog hedonizma priječi razilaženje u neslaganju čuvajući status quo nudeći časnu odstupnicu i otškrinuta vrata za povratak. Ljuti me kako država beskompromisno ubire svoj danak odnoseći više od petine utrška tvrdeći da je to realna cijena mira u kući koji se ne smije nazivati reketarenjem.
Šutnja se rimuje s ljutnjom, po neki put se slažu i bez stiha djeluju skladno,zajedno i svaka za sebe. Poželjeh pisati haiku, ali ne znam. S rimom ili bez nje, kao da cijedim suhu drenovinu, iscijedim tek poneku kaplju znoja. Naleti i koja suza vijesnica nemoći u jalovom batrganju kao pokazatelj pokušaja bijega, izdajica u flegmatičnom nastojanju plasiranja laži da je sve pod kontrolom.
Kako dozirati, kako kontrolirati laži? Koja je kritična masa nakon koje se paranoje pretvaraju u opravdani strah da su pobjegle kontroli i zagospodarile svime? Do kad ćemo slijegati ramenima?
Post je objavljen 07.07.2008. u 21:15 sati.