Vidjela sam te opet pred ponoć.Stajao si naslonjen na rub svoje zgrade i vidjelo se po tebi da već dugo stojiš tu,vidjelo se po tvojoj mokroj kosi što ti se splela.Vidjelo se po otežalom i mokrom kaputu što je disao mlazevima vode.Vidjelo se po vijugavim curcima svjetlošću zasićene vode,što ti se poput mladih i golišavih guštera zavlače u njedra.Stajao si tako,zamišljeno i neprisutno sa rukama u džepovima,zagledan svojim,lijepim,velikim očima u zavjesu kišnih igrački,što plivaju zrakom i zasjenjuju onu jednu svjetiljku na uglu,svjetiljku što mi je gradila titrave igračke na blijedom licu i sjenovitim visuljcima čarovito tebi uokvirivala lice.Nisi me odmah primjetio,vidjela sam to.Zastala sam i htjela se vratiti opet za ugao iza kojeg sam i izronila,ali me je nešto duboko steglo u srcu.Možda je to bilo blijedilo tvojih obraza ili svjesnost da si mokar ili možda samo saznanje da stojiš tu u ovo doba.Neznam što je to bilo.Nešto jako i savladivo, nešto što me je rukom instikta povuklo k tebi.I sama sam se naslonila na zid.Počela sam tražiti mučninu u tvojim očima,a gledala sam te dugo,dugo i vidjela sam svoj lebdeći plač u očima,što se sjurio u njima kao bljesak suza okupan svjetlošću zaklonjene svjetiljke.I vidjela sam tvoj pogled kako se teturavo ruši u neizmjernom košmaru kapi kiše što se sustižu.Pun očaja i nemoći,daleki zvuk tuposti u tvom pogledu govorio mi je tvoju nevolju što te je nezasitivo ubijala i kidala,i one suze što su klizile iz mojih očiju i valjale se skupa sa kišnim kapima u sumorne kaljuže jeseni,što plutaju ulicama i migolje kao goleme koprene,klize polako,nehatno i podlo kao izaslanici tirana neminovnosti.Znala sam da već dugo gledam tvoje lijepe oči.Osjećala sam da sam ih već dugo morala gledati,jer kiša je već jenjavala i tiho je sve postajalo.U zraku je disala teška tišina noći,gutala nas je skupa,gutala njegov pogled,gutala monotonu pjesmu naših pogleda,gutala ponor tuge iz očiju.Onda sam osjetila da osjećaš moje prisustvo,osjetila sam da znaš da sam tu.Neznam zašto sam to osjetila ali osjetila sam.Možda zato što su suze još bile u mojim očima.Možda zato što je tuga u tvom pogledu postala još bolnija,možda zato što si još tu stajao onako mokar i prozebao,onako tužan i blijed.Monotonost i surova ujednačenost tuge što je plutala u tvojim očima,nagnala me je da se podam toj strasti divljačkog nagona.Val tuge što se nakrivio zrakom iznad nas,tutnuo me je u opseg obamrlosti i teške učmalosti, u hodu strast mučioca i krvnika što se poigravaju tegobnim bolom,goni ga u mlazevima gipkosti niz grkljan i utrobu,gna tinjajući razdor duše da obuzdava dotjeralu snagu otvora sjačenog u truleži duše.Val se ljubavi kolebao u meni.Divljački sam ga suzbijala,a tuga i tegoba su mi ga gonili u grudi,sjačivali ga u kutu teške more,tjerali me da mi se lice skupi i iskrivi od bola,da mi zadrhte usne i jaukne mi uzdah iz grudi.Mnome se propela neka nedokučiva želja,spleo se nerazmrsivi košmar misli koje su mi nešto došaptavale i branila sam se od njih,željela da ih shvatim jer su jedne bile moje,a druge tuđe.Jedne su bile želje a druge stvarnost,jedne su bile jasne i neumotane kišom bez magle i igre sjenki,a druge daleke i sjenovite,ali sam obećala da ih želim,da ih hoću.I klupko se misli nizalo iz tvojih očiju.Beskonačno i magično,moćno i dugo,jer sve što bi se odmotalo zacjeljivalo bi i ono bi opet bilo onako dugo,onako monotono i jednolično.Opet bi mi u mozgu budilo jednu istu misao koja mi je došaptavala da nešto nije kao što bi trebalo biti,da nečega nema,da je nešto raskinuto i odagnano zauvijek,ali što je to nešto?Moj to um nije mogao sročiti,jer si bio tu i kiša je padala i tiho je bilo i blijed si i suze su opet u mojim očima...Da sve je kao i one večeri.Da,jer je i onda bilo tako,plakala sam...U sjenci sam bila i plakala i moje suze su te močile,lile su sa oronulih,rđom pregrizlih oluka,sa oronulih zidova.Milile su niz leđa i drhtala sam jer je bilo hladno,jer si trebao reći...Trebalo je reći mi to,a teško je bilo reći jer sam ja plakala,jer je meni bilo teško,jer sam znala da ćeš mi to reći...Da,sve je kao i one večeri,jer sam se ja gušila kao i one noći i grcala sam,opirala se zvijeri u sebi što me zvala da ti rečeš to,a moralo mi je reći ono.Jer me je ranjavo srce boljelo i peklo me niz gnojavo grlo puno suza i ogavnog bola.Već me je mozak počeo boljeti uzavrelom krvlju.Počeo se košmar vitlati i ove dvije noći su počinjale biti jedna noć,ista noć,jer sve je bilo isto,monotono i sasvim isto.Čak ni ova sumnjičava misao što je crvarila mnome,nije mi mogla došapnuti da nešto ipak nije isto kao one večeri.Treperava je misao u meni kolala,izgužvana i nejasna,misao koja mi je instiktivno natuknula tegobnu zabludu što me opsjeda ove noći.Misao što mi je došaptavala da je tvoja sjenka lažna i nestvarna,ali su te moje suze luđački pekle,tvoj bol me razdirao i tjerao da zaboravim harajuću misao,jer se mnome rasplinjavala misao,silna želja da te utješim,da ti pomognem,ali to je značilo meni propast,značilo vlastitu nemoć i tegobu koja me je već toliko dugo morila,a kojoj sam noćas odlučila napraviti kraj.Volim te i ti to znaš.Odavno to znaš.Volim te isto toliko koliko ti voliš nju,isto toliko koliko ona voli tebe.Ali ti vidiš koliko mi zadaje boli ovakva naša ljubav.Ti vidiš da zbog toga silno patim.Ne krivim te zbog svega onog ranije,ne krivi ti mene zato što više nemogu izdržati ovako kako je-to nije u mojoj moći.Instikt bića u korijenu postojanja me je nagnao da mi osjećaji tako upravljaju.Oprosti mi za to...Oprosti mi što ću se početi drugačije ophoditi prema tebi.Oprosti što će sve biti drugačije.Samo će ophođenje biti drugačije,ti to znaš jer se osjećaji teško mogu odagnati iz mog bića.Ni sama ne znam zašto ovo činim,ali u meni se javlja protest...To je valjda protest,jel da?To je možda ponos bića ili silna želja za srećom,koja mi neda da dijelim...
Post je objavljen 06.07.2008. u 12:32 sati.