Evo nesto o rijecima.. Knjizevnost, beletristika i ostale grane same knjizevnosti proucavaju upravo rijeci , slova, stihove itd.. No, za mene je to ipak nesto van struke , pa se vracam na prvu zamisao..
Neki dan, prijateljica mi pusti jednu pjesmu, meni od prije vec jako dobro znanu, ali ovaj put pustila ju je uz jednu pricu. Izazvala je buru reakcija u meni, suze i osjecaj nemoci.
...rasulo se jutro kroz ravnicu, sve je tu a njega nema vise,
tuga prosla tamburi kroz zicu, i ko' da su pjesme sada tise...
Otiso' je otac moj polako, otiso' je stazom sto vijuga,
pratile ga neke stare pjesme, sve do rijeke kojom tece tuga..
Otiso' je pijetli kad se bude, kao da u setnju nekud krece,
otiso' je s mirisima jutra, dal je znao da se vratit nece...
Pustam suze da iz oka poteku, iako zahvaljujem Bogu sto to jos nisam prosla, osjecam tugu i bol u sebi jer znam da ce i to jednom doci.
Pjesma mi budi posebne osjecaje, i neopisive valove emocija koje iako tuzne bile, ostavljaju poseban utjecaj i trag na meni.
Jedan od blogera kojeg redovito citam,napisao je na svom blogu stihove jedne posebne osobe, covjeka koji te kroz pjesmu zna nasmijati i rasplakati i jednostavno ocarati. Njegovo ime je Đole, ili Đorđe Balašević..
..Svirajte mi jesen stize dunjo moja, jesen rana,
nek zazvone tambure u transu,
znam da nije pjesma ova, za veselje i svatovac,
al ja moram cuti tu romansu...
Poznati su ovo stihovi istoimene pjesme '' Svirajte mi jesen stiže dunjo moja'', koju Đole otpjeva s dušom, iako se to vidi i u svim ostalim pjesmama koje on s veseljem izvodi.
Navela sam ovdje jedan mali dio, od mnostva.. Pjesme su te koje u srce diraju, i ostavljaju veliki trag na nama.. Za kraj nekoliko stihova jedne za slavoniju posebno svete pjesme, na koju svaki put suzu pustim i zaplacem na te rijeci...
Veceras me dobri ljudi, nemojte nista pitati,
neka suze tiho teku, pa ce manje boljeti...
Nedirajte mi veceras, uspomenu u meni,
nedirajte mi ravnicu , jer ja cu se vratiti,
Jos u sebi cujem majku, kako tuzna govori,
kad se jednom vratis sine, ja cu te cekati...
Nedirajte mi veceras uspomenu u meni,
nedirajte mi ravnicu, jer ja cu se vratiti.
Mene zovu moja polja, mene zovu tambure,
prije nego sklopim oci, da jos jednom vidim sve...
Nedirajte mi veceras, uspomenu u meni,
nedirajte mi ravnicu, jer ja cu se vratiti.
Post je objavljen 06.07.2008. u 00:06 sati.