Onog ne tako davnog dana kad mi je doktor Nadležni rekao da smo gotovi s njegovim poslom, a mojim oporavkom, mislio sam da ću puknuti od sreće. Vrlo brzo euforiju je zamijenila zbunjenost. Osjećao sam se poput bradatog podmorničara koji se napokon iskrcao na kopno, nakon mjeseci plovidbe, pa sad luta po luci i pokušava ustanoviti što se zbiva, gdje je, i što hoće ti civilisti oko njega. A rekli su mu da se vratio doma. Kakvo doma? Ako je ovo doma...
Prijatelj branitelj objasnio mi je kako je to tipičan simptom PTSP-a. Baš lijepo!
Ipak, ne bih se više nikad vratio u podmornicu psihoze. Zbunjenost je sama prošla. Tu i tamo razgovaram s vrapcima na balkonu, pa što? Svijet možda nije lijep, ali je opet dobio boju.
Post je objavljen 04.07.2008. u 01:47 sati.