Budući da kršćanin nije od svijeta, on će uvijek biti stranac u svijetu — hoću reći, u svijetu koji se odvaja od Kraljevstva Božjeg i zatvara se sam u sebe; svijet ga ne shvaća pa je za njega izvor neugodnosti i nepovjerenja. Svijet ne može shvatiti teološke kreposti. Na teološku vjeru svijet gleda kao na izazov, napadaj i prijetnju, zbog te vjere osjeća nesklonost prema kršćanima, a zbog svoje vjere oni ga pobjeđuju, vjera dostaje da ih odvoji od svijeta. Teološku nadu svijet uopće ne može vidjeti, on je prema njoj jednostavno slijep. Na teološko milosrđe svijet gleda kao da ga nema, krivo ga shvaća, krivo ga razumije. On ga zamjenjuje s bilo kojom vrstom velikodušne odanosti (koja je uostalom u njegovim očima naivna) nekoj stvari od koje može izvući korist. Na taj način svijet podnosi milosrđe pa mu se čak divi — prema kojem sam nema milosrđa nego nešto drugo. (Tako je milosrđe tajno oružje kristijanizma.)
U krajnjoj analizi svijetu je neobično teško preuzeti svoj udio u samom postojanju kršćanstva: on ne može kršćaninu dati mjesto, osim ako ne s pomoću nekoga nesporazuma. Kad bismo doista bili ono što jesmo, i kad bi nas svijet priznavao za ono što jesmo, s kakvim bi zadovoljstvom on smatrao svojom obvezom da nas nasitno sjecka, u ime prava nužne obrane...
Uza sve to nikada nemojmo zaboraviti da je svijet, iako se ponaša tako izdajnički, s druge strane (ukoliko je stvoren prema Kraljevstvu Božjem i od njega prihvaćen) otkupljen i oživotvoren krvlju Kristovom, i da su mu uvelike potrebni kršćani — koji nisu od svijeta — koji mu, u njemu živeći, radeći, ljubeći i trpeći, pomažu da napreduje prema svojim svrhama.
Ta velika potreba koju svijet ima za kršćenima zaista je istinita već u odnosu prema naravnim dobrima. Tako nam suvremena povijest na svakom koraku sve više otkriva kako je nužno svjetovno poslanje kršćanina. Tu imamo odličan primjer povijesnog zakona postupnog osvješćivanja.
A ta velika potreba svijeta još je istinitija (to je podatak kršćanske objave) u odnosu prema posljednjoj nadnaravnoj svrsi svijeta i onkrajpovjesnom postignuću spasenja čovječanstva. Jer, kako sam već prije spomenuo, postoji trajan rad otkupljenja koji se obavlja u mističnom tijelu kojem svi ljudi dobre volje neizravno pridonose u redu raspoložive uzročnosti, ali ono što je u redu učinkovite instrumentalne uzročnosti čine aktivni članovi Kristovi — mislim na krštene koji žive u milosti — ukratko primjenom Kristovih zasluga u tijeku cijelog vremena. Na taj način progonjeni i sveci koji su spašeni po Kristu spašavaju uime instrumentalnih razloga ili po krvi Kristovoj i progonitelje i zločince. Jadni progonitelji i jadni grešnici, jadni rasipni sinovi koji se praćakaju u zlu u kojem žive, također će biti spašeni, osim onih (možda ih ima mnogo, a možda su rijetki, tko im zna broja?) koji su sami u sebi ubili svaku božansku klicu dobre volje i kojima je draži pakao nego Bog. Osim onih ljudi koji odbijaju da budu otkupljeni, sam svijet koji mrzi Krista i njegove učenike konačno će se izmiriti s Kristom, ali nakon završetka povijesti. Tu dolazi do primjene onoga zakona koji je spomenuo sveti Pavao i o kojem smo govorili u prethodnom poglavlju. Bog je sve stvari obuhvatio grijehom da bi se svima smilovao.
Jacques Maritain, "Filozofija povijesti"
Post je objavljen 03.07.2008. u 23:30 sati.