Kladim se da nikad nisi plakao. U redu, to bi bio još jedan, dakle.
Počet ćemo ovako - ne puštam te. Uvod ide - duboko je udahnula i shvatila gdje je sve ovo vodilo. Gdje je vodilo priznanje, gdje je vodio sindrom anđela, gdje je vodila njena potreba da nekoga spasi.
Neka zaplet bude - Nije me briga što nosiš teret svijeta na svojim ramenima, nije me briga za što se sve kriviš, nije me briga što su ove riječi ispisane sa još svježom mržnjom prema sudbini koja ti je dodjeljena, nije me briga što su te ljudi uništili, nije me briga što ću slomiti tebe (možda i sebe, nadajmo se da do toga neće doći, jer u dubini duše svi smo mi narcisoidni, a i previše volim njega), nije me briga što ću te natjerati da priznaš sve - NIJE ME BRIGA. Dakle, zaplet ide - zagrizla je usnisu kao što je uvijek radila kad je bila pred nekom važnom odlukom i bacila se na posao, sad kad je znala što joj je svrha u ovom slučaju, bila je ustrajna da ju ispuni. I nije ju bilo briga pod koju cijenu.
Vrhunac radnje - da, možda te više neće biti, ali samo možda, jer bogovi čuju molitve, a ja se bogovima molim. Možda će mi jednom kad priča završi preostati samo da legnem na hladnu zemlju i odem stopama mnogih prije mene. Bit će to najbolja smrt, jer ću znati da sam napravila sve što sam morala. Sada, više nego ikada prije, vjerujem u karmu. Hvala ti što si mi vratio vjeru.
Dakle, pogled u kojem ćeš shvatiti, to nek bude vrhunac radnje. Zahvalan pogled, nadam se. Okrivljujuć pogled - zašto ne? Bilokakav pogled, kao da će biti važno. Možeš me mrziti - nije me briga.
Rasplet - okrenut ćeš se i otići, kako god bilo, jer to je jedino što će se moći napraviti. Rasplet je jednostavan i već ga vidim. Ljudi se uvijek okreću i odlaze, čak i takvi poput tebe. Oh, ti najviše.
Kraj - možeš me mrziti, možeš me prezirati, vrištati moje ime, zaklinjati se na osvetu, proklinjati me što sam te natjerala da živiš... da, to. Živjeti. Neka to bude kraj i sve ću ti oprostiti. Priča može proteći u bilo kojem smjeru, ali voljela bi da mogu od tebe izmamiti obećanje da ćeš živjeti. Patetika? Ne, dragi moj, prijateljstvo. Znam da ne možeš obećati, jer znam da smo isti.
Ali svejedno - živi.
Kraj - vidjet ćemo još , pisat ću još...
Post je objavljen 03.07.2008. u 12:48 sati.