Negdje tisucu milja daleko od obala Barbadosa sjedio sam u cokpitu i citao Mastarije od Borgesa kad s neba sleti mala ptica. Sletjela je ravno na stol i zaronila glavicu u punu casu svjeze vode.
Bila je to jedna od najcudnijih ptica koju sam ikada vidio. Nije se bojala nikoga i nicega. Prinosio sam joj dlan da s njega jede, ulazila je u moju kabinu, spavala na slici u salonu, cvrkutala kad bi sunce pozeljelo izaci, imala je zadatak putovati jedno vrijeme sa mnom. Spavala je u sjenci jedara.
Otprilike sedam dana kasnije , negdje u blizini Madeire odletjela je, a doletjele su druge dvije. Cudna pticica preplovila je Atlantik i otisla . Pomislio sam da ona i ne leti prema kopnu. Ona mozda zivi na brodovima na sred mora i kad se primakne kopnu, odleti na drugi brod koji plovi na pucinu.
Ove dvije nove ptice bile su jato. One su imale sasvim drugi smjer kretanja. Njihov put bio je medu njima. Njihov svijet bio je njihov odnos a njihova svijest bila je negdje daleko na samom pocetku . Te dvije pticice su bile slobodne samo ako su zajedno. Bojale su se ljudi i nisu letjele po brodu samo su pile vodu i vracale se na svoj konop .
Dvije ptice od jata izdvojene u svome jatu lete...
Post je objavljen 03.07.2008. u 12:19 sati.