Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/transferware

Marketing

Kako je počelo ..

35,5 cm ovalna plata Lochs of Scotland na kojoj je moja žena nosila nareske u firmu dok još nismo znali njenu pravu vrijednost ...

Već jako dugo razmišljam o tome da otvorim blog sa ovom tematikom. Obzirom da u svijetu postoje na stotine klubova ljubitelja ovakve vrste keramičkog posuđa, nadam se da će se i kod nas netko zainteresirati.

O čemu se radi i kako je sve to započelo ? Prije točno 20 godina uselio sam se sa svojom ženom u stan kod njezine none da bi započeli zajednički život. Na zidu u kuhinji visjelo je nekoliko plavo bijelih tanjura sa zanimljivim motivima iz viktorijanskog razdoblja. Nismo obraćali puno pažnje na to, kao niti na činjenicu da se još nekoliko sličnih predmeta na primjer zdjele za salatu, koristi svakodnevno, a veliki ovalni pladanj i servis za čaj i kolače u posebnim prilikama, kao što su rođendani, blagdani i slično. No, s vremenom, kako su prolazile godine, ti tanjuri na zidu postajali su mi sve zanimljiviji. Znao bih navečer stati pred njih i diviti se motivima i načinu izrade. Na poleđini su bili također zanimljivi pečati sa oznakama motiva i proizvođača. U međuvremenu, pojavom interneta i neke specijalizirane literature naučio sam ponešto o tome i postao strastveni sakupljač, tako da danas imamo popriličnu zbirku. No pođimo redom, najprije da vam ukratko ispričam priču o povijesti i načinu izrade takvog posuđa.
Stoljećima su kinezi poznavali tehnologiju izrade porculana i čuvali to kao tajnu. U 12. i 13. stoljeću su pomorci (Marco Polo) počeli donositi u Europu ponešto od toga i takvi predmeti su vrlo brzo počeli biti jako cijenjeni. Svi ste čuli za kineske vaze iz dinastije Ming. Stoljećima su nakon toga, europljani pokušavali napraviti nešto slično, ali im nije uspijevalo. Tek potkraj 17. stoljeća englezi uspijevaju napraviti materijal koji je kvalitetom mogao parirati kineskom porculanu. To zapravo i nije porculan nego tvrda keramika, takozvana kamenina, ili kako englezi kažu ironstone. U 19. stoljeću razvila se vrlo jaka industrija proizvodnje keramičkog posuđa u engleskoj, posebno u predjelu koji se naziva Stafordshire.
Na stotine manjih i većih tvornica proizvodilo je posuđe oslikano doslovce tisućama raznih motiva. Nitko danas ne zna reći koliko motiva postoji do danas da li nekoliko tisuća ili nekoliko desetaka tisuća. Sama tehnologija izrade izgledala je ukratko ovako : od posebne smjese kaolina i kvarcnog pijeska izradio bi se željeni predmet (tanjur, zdjela, šalica, čajnik) i do određenog stupnja ispekao u keramičarskoj peći. Umjetnik bi na bakrenoj ploči ugravirao određeni motiv, koji se zatim u željenoj boji prenosio voštanim papirom na predmet (transferware). Nakon toga predmet se ponovo stavljao u peć tako da bi nakon svega gravura ostala ispod glazure (underglaze) i slika postala otporna na grebanje pranje i sve ostalo osim na razbijanje. Za razliku od ručno oslikanih predmeta. Osim toga, ovakav postupak bio je i znatno jeftiniji od ručnog oslikavanja i davao je posuđu prepoznatljiv izgled. Zanimljivo je da zbog samog postupka oslikavanja nikad dva predmete nisu potpuno identična, kao što niti dva otiska pečata ne mogu biti ista. Uvijek postoji mala razlika u nijansi ili u nečem drugom. Što se tiče boje, najčešće je to bila plava, ali poznate su još i smeđa (brown), crvena (pink) zelena i brojne druge varijante uključujući i višebojne. Proizvodnja je cvala u 19. stoljeću i nastavila se u 20. sve negdje do kraja 60 tih godina, kad su se zbog skupoće izrade počele zatvarati brojne tvornice. Danas ih postoji još desetak i izrađuju prekrasno i vrlo kvalitetno i skupo posuđe, ali svega nekoliko motiva po uzoru na 19. stoljeće.
Toliko u uvodnom postu, s vremenom, koliko ga budem imao, pisat ću o raznim poznatim motivima i polako vam predstavljati svoju zbirku …


Post je objavljen 03.07.2008. u 08:06 sati.