-...jer živjeti u vremenu znači mijenjati se. Stoga oni najprije dolaze do postojanosti kroz valovito gibanje: uvijek ponovno vraćanje na razinu s koje uvijek iznova padaju, uz niz uzvišenja i padova. Ako si pozorno promatrao svoga pacijenta, mogao si to valovito kretanje otkriti svagdje u njegovu životu: u njegovu žaru za rad, u njegovim prijateljstvima, u njegovim tjelesnim prohtjevima sve se to penje i pada. Sve dok živi na zemlji, izmjenjivat će se stanja duhovnog bogatstva i životnosti sa znacima suše i siromaštva. Razdoblje suhoće i bezvoljnosti, što ga tvoj pacijent sada proživljava, nije tvoje djelo kako si umišljaš. To je posve naravna pojava koja nam ne donosi ništa ako je ne znaš pametno iskoristiti.
Da bismo odlučili što bi se trenutno najbolje moglo učiniti, moraš izvidjeti koja je Neprijateljeva namjera u sadašnjem trenutku, a onda činiti suprotno. Tu te može iznenaditi činjenica da on u nastojanju da konačno osvoji jednu dušu polaže mnogo više na najniže točke nego na one najviše. Neki od njegovih posebnih izabranika prošli su kroz takve klance i tmine kao nitko drugi prije njih. A razlog je u ovome: za nas je čovjek prvenstveno hrana; naša svrha je njegovu volju posve pretopiti u našu, naš životni prostor proširiti na njegov račun. Međutim, poslušnost koju Neprijatelj zahtijeva od ljudi nešto je posve drugo. Moramo priznati činjenicu da sve pripovijedanje o njegovoj ljubavi za čovjeka i o čovjekovoj slobodi u njegovoj službi nije (kako se rado želi vjerovati) čista promidžba, nego zapanjujuća istina. On stvarno želi ispuniti svemir mnoštvom ogavnih slika sebe samoga – stvorenjima čiji život je u minijaturnoj mjeri bitno jednak njegovom, ne zato što je on njih upio u sebe, nego zato što je njihova volja po njihovoj slobodnoj odluci postala nalik njegovoj. Mi trebamo stoku koja na koncu postaje hrana. On traži sluge koji na koncu postaju sinovi. Mi ih isisavamo. On ih oslobađa. Mi smo prazni i htjeli bismo se ispuniti. On je pun i prelijeva se! Naš ratni cilj je svijet iz kojeg naš Otac u podzemlju sva druga bića upija u sebe.
Neprijatelj, međutim, želi svijet ispuniti bićima koja su s njim povezana, a opet žive različito.
I tako dolazimo do uloge koju imaju najniže točke. Već si se zacijelo često čudio kako to da Neprijatelj tako malo koristi svoju moć kojom bi u svakom trenutku ljudskoj duši izričito dao osjetiti svoju prisutnost na način kako on to smatra dobrim. Ali sad razumješ da su neodoljivo i neosporno dva oružja koja on prema svojoj zamisli nikad ne upotrebljava. Nadigrati ljudsku volju (što bi njegova osjetna prisutnost sigurno mogla učiniti) bilo bi za njega beskorisno. On ne može otimati. On može samo osvajati. Njegova je niska ideja pojesti kolač i imati ga; stvorovi trebaju biti jedno s njim, a ipak ostati ono što jesu. Jednostavno ukloniti njihovu osobnost ili pripojiti je sebi, njemu ne služi. On je, doduše, spreman da ih u početku malo prisiljava. Suočava ih sa znacima svoje prisutnosti koji, kako god bili maleni, njima izgledaju uzvišeni i daju im blažene osjećaje i uvjerenje o lakoj pobjedi nad svim kušnjama. Međutim, on ne dopušta da to stanje traje predugo. Prije ili kasnije on im to oduzima, ako i ne stvarno, a ono barem za njihovu svijest, sve potpore i privlačnosti. Pušta da stvorenje stoji na vlastitim nogama kako bi po slobodnoj volji ispunjavalo svoje dužnosti unatoč nedostatku slasti. U takvim razdobljima napora, a ne u oduševljenju, čovjek se razvija do takvog stvorenja kakvo on želi imati. Stoga njega najviše raduju molitve koje se obavljaju u tom stanju duhovne suše. Mi možemo svoje pacijente vući za sobom samo pomoću neprestanih napasti jer mi smo ih odredili isključivo za svoj stol. I što je njihova volja smućenija, to je bolje. On čovjeka ne može toliko vući k vrlini kao mi k mani. Budući da on hoće da oni nauče samostalno hodati, mora svoju ruku povući od njih. I ako je ta volja, za hodom stvarna, on se veseli i spoticanjima. Ne varaj se, Wormwood! Naša stvar nije nikad u opasnosti tako kao kad čovjek još uvijek, iako ne više željom, teži služiti Neprijatelju te promatrajući svemir, iz kojeg mu se čini da je isčezao i posljednji trag njegove prisutnosti, pita zašto je ostavljen, a ipak sluša.
-Nakon jednog ili dva tjedna probudit ćeš u njemu sumnju nisu li možda prvi dani njegova kršćanstva bili malo pretjerani u dobroti. Govori mu o „umjerenosti u svim stvarima". Uspiješ li ga jednom dovesti na misao da je „religija do izvjesnog stupnja sasvim dobra", tada se smiješ mirno veseliti njegovoj duši. Omeđena religija za nas je jednako dobro kao nikakva – samo je mnogo zabavnija.
-Možemo ga dovesti da se zabavlja dok nedjeljom kleči pored mesara i da uživa u pomisli kako taj mesar nema ni mrve razumjevanja za fini, otmjeno podrugljivi svijet u kojem se on kreće subotom navečer. S druge strane, on će u besramnim i sablažnjivim razgovorima uz kavu sa svojim krasnim prijateljima uživati to više što više u svojoj nutrini bude svjestan „dubljeg" i „duhovnijeg svijeta" o kojem njegovi prijatelji ne mogu ništa znati. Ti znaš što mislim – svjetski nastrojeni prijatelji dodiruju jednu stranu, a mesar drugu stranu njegova bića, a on je savršen, uravnotežen, mnogostran čovjek koji ih sve nadvisuje. Tako će on u svojoj stalnoj izdaji na dvije strane umjesto sramote osjećati neprestano, podsvjesno samozadovoljstvo.
-Prema podacima u našem registarskom uredu sve su to savršeno pouzdani ljudi: postojani, dosljedni izrugivači i svetovnjaci, koji bez ikakva uočljiva prekršaja ipak mirno i udobno putuju prema kući našeg Oca.
-Naravno, ja znam da Neprijatelj želi ljude osloboditi od njih samih, ali u drugom smislu. Imaj uvijek na umu da On stvarno voli te male crve i do besmislenosti cijeni svakog od njih. Kad On govori u njihovu oslobađanju od samih sebe, misli On samo napuštanje prianjanja uz vlastitu volju; kad to jednom učine, On im doista vraća svu njihovu osobnost i hvali se (bojim se s pravom) da, kad su potpuno Njegovi, onda su svoji više nego ikada. Otuda dolazi da On, dok se veseli što mu žrtvuju čak i svoje nevine volje, mrzi kad ih vidi kako zbog bilo kakva razloga odstupaju od svoje prave naravi. A mi ih moramo stalno na to nukati. Najdublje sklonosti i čežnje svakog čovjeka su sirovina, polazište kojim ga je opskrbio Neprijatelj. Odvratiti ga od toga uvijek je dobitak; čak i u indiferentnim stvarima uvijek je poželjno prave sklonosti i odbojnosti zamijeniti mjerilima svijeta, mode ili običajima. Ja bih osobno mnogo radio u tom smjeru. Uzeo bih kao pravilo da iz svoga pacijenta iskorijenim sve, posve osobne, sklonosti prema stvarima koje nisu aktualni grijeh, čak ako je to nešto tako obično kao ljubav za kriket, skupljanje maraka ili uživanje kave. Dopuštam da te stvari nemaju veze s krepošću, ali nemam povjerenja u tu vrstu bezazlenosti, poniznosti i samozaborava što je one sadrže. Čovjek, koji se istinski i nezainteresirano raduje nekoj stvari zbog nje same, a da ne razbija glavu što ljudi vele o tome, samom tom činjenicom već je unaprijed naoružan protiv naših najprofinjenijih metoda napada. Trebao bi stalno nastojati da odvratiš svoga pacijenta od ljudi, jela ili knjiga koje on stvarno voli, u korist „najboljih" ljudi, „ispravnih" jela i „važnih" knjiga.
-Ne postoji ni jedna promućurnija mogućnost da privežeš njegovu pozornost za krepost poniznosti. Pomoću te kreposti, kao i po svim ostalim, naš Neprijatelj želi svrnuti čovjekovu pozornost od sebe na nj i na čovjekove bližnje. Sva poniženja i prezir prema samom sebi služe na koncu samo tom cilju: samo, ako taj cilj ne postignu, malo nam škode. Naprotiv, čak nam mogu biti od koristi ako se čovjek zbog njih bavi sam sa sobom, a osobito ako prezir samoga sebe postane ishodište za prezir ostalih i na koncu za smrknutost, cinizam i grubost.
-Neprijatelj bi htio čovjeka dovesti u takvo duhovno stanje u kojem bi ovaj mogao dati nacrt za najljepšu katedralu svijeta, biti svjestan da to zna najbolje, a ipak se radovati ako ju je netko drugi izgradio, a da pri tom njegova sreća ništa ne trpi. Neprijatelj kao posljednu svrhu želi da čovjek bude slobodan od svake samodopadnsti i da se jednako može radovati vlastitim darovima kao i darovima svoga bližnjega, jednako izlasku sunca, slonu ili vodopadu. On želi da, napokon, svaki čovjek bude u stanju sva stvorenja (i samog sebe) spoznati kao divne čudesne stvari.
-Ljudi žive u vremenu, ali naš Neprijatelj ih određuje za vječnost. Stoga bi, vjerujem, želio da oni svoju pozornost usmjere najviše na dvije stvari: na samu vječnost i na onu točku u vremenu koju nazivaju sadašnjošću. Jer, sadašnjost je točka u kojoj vječnost dodiruje vrijeme. Po trenutku, i samo po njemu, ljudi stječu izvjesno iskustvo nalik onome što ga Neprijatelj posjeduje o stvarnosti kao cjelini: samo u tom trenutku doista su im ponuđene sloboda i istina. Stoga bi on htio da se ljudi stalno brinu ili za vječnost (što znači isto kao i za nj) ili za sadašnjost, misleći pri tom ili na vječno jedinstvo s njim ili na vječnu odijeljenost od njega, što uostalom znači slijediti sadašnji glas savjesti, nositi sadašnji križ, ići u susret sadašnjoj milosti i zahvaljivati za sadašnju radost.
Naš je posao da ih udaljimo i od vječnosti i od sadašnjosti. S tom namjerom pokušavamo čovjeka (recimo udovicu ili učenjaka) navesti da žive u prošlosti. Ali to ima ograničenu vrijednost jer oni posjeduju stvarno znanje o prošlosti i to znanje je određene prirode te nalikuje na vječnost. Mnogo bolje ih je navesti da žive u budućnosti. Iz biološke nužnosti sve njihove strasti usmjeravaju se u tom pravcu tako da misao na budućnost raspaljuje u njima nadu i strah. A kako je ona nepoznata, oni se vezuju na nestvarnosti, a mi ih učvršćujemo u tome da svoje misli sasvim prebace na budućnost. Jednom riječju budućnost je najmanje nalik vječnosti. Ona je najvremenskiji dio vremena -jer prošlost je zamrznuta i ne teče više, a sadašnjost je sasvim prožeta zrakama vječnosti. Stoga moramo potaknuti sve one misaone okvire kao što su stvaralačka evolucija, znanstveni humanizam, ili komunizam, koji vezuju ljudske osjećaje za budućnost – pravo srce vremenitosti. Zato i skoro sve opačine imaju svoj korijen u budućnosti. Zahvalnost se odnosi na prošlost, a ljubav na sadašnjost; strah, zavist, požuda i častohleplje odnose se na budućnost. Nemoj misliti da je požuda iznimka. U trenutku kad nastupa užitak, grijeh je (a samo on nas zanima) već prošao. Užitak je upravo onaj dio zbivanja koji mi žalimo i kojega bismo rado isključili kad ne bismo time isključili i grijeh. Užitak je Neprijateljev prilog i stoga se doživljava u sadašnjosti. Grijeh, naš prilog, smjera na budućnost.
Naravno da i Neprijatelj želi da ljudi misle i na budućnost – i to upravo toliko koliko je potrebno da bi sada planirali djela pravednosti i ljubavi prema bližnjemu, koja će sutra moći postati dužnost. Dužnost: planirati sutrašnji posao – današnja je dužnost; iako se građa odnosi na budućnost, ipak ta dužnost, kao i sve dužnosti, stvar je sadašnjosti. On ne želi da ljudi svoje srce vežu na budućnost i da njoj povjere svoje blago. To mi želimo. Njegov ideal je čovjek koji, nakon što je čitav dan radio za one koji dolaze iza njega (ako je to njegov poziv), pere svoje osjećaje od toga posla prepuštajući ishod nebu i odmah se vraća strpljivosti ili zahvalnosti, koje od njega zahtijeva sadašnji trenutak. Mi, međutim, želimo čovjeka opsjednutog budućnošću koji je sav zapleten u viziju predstojećeg neba ili prijetećeg pakla na zemlji: spremnog da prekrši Neprijateljeve zapovjedi u sadašnjosti ako ga dovedemo do toga da vjeruje da je time nešto dobio ili drugome nešto oduzeo, ovisno o tome kolika je njegova vjera u uspjeh ili neuspjeh pothvata čiji ishod nikad neće doživjeti. Mi nastojimo cijeli jedan naraštaj koji nije ni pošten ni dobar ni trenutno sretan, ali sve, svaki ponuđeni dar upotrebljava samo zato da ga položi na oltar budućnosti – zakupiti lovom na dugu.
(...) No, izraz „živjeti u sadašnjosti" je dvoznačan. On može isto tako označavati proces koji je jednako povezan s budućnošću kao i sam strah. Tvoj čovjek može s obzirom na budućnost biti smiren, i to ne zbog toga što se bavi sadašnjošću, nego zato što je samog sebe uvjerio da će budućnost za nj biti ugodna. Sve dok je to pravi razlog njegove smirenosti: budućnost vuče vodu na naš mlin, budući da ga vodi većem razočaranju i većoj nestrpljivoti kad se njegove krive nade izjalove. Ako je, međutim, svjestan da ga čekaju užasi svake vrste, ako moli za snagu da se može s njima suočiti i uz to se bavi sadašnjošću, jer je ovdje i samo ovdje sva dužnost, sva milost, sva spoznaja i sva radost, onda je njegovo stanje za nas vrlo nepovoljno i moramo bez oklijevanja napasti.
-sadašnjost je točka u kojoj vječnost dodiruje vrijeme
-naučili smo ljude da kažu „moj Bog" na način koji se mnogo ne razlikuje od „moje čizme". Taj „moj Bog" znači tek toliko kao „Bog na kojega ja, zbog svojih izvanrednih zasluga, imam pravo i kojega na propovjedaonici iskorištavam – Bog, na koga ja imam posjedničko pravo".
-odbojnost prema „uvijek istim stvarima" jedna je od najdragocjenijih strasti koje smo proizveli u ljudskom srcu – beskrajni izvor krivovjerja u religiji, ludosti u državi, nevjernosti u braku i nepouzdanosti u prijateljstvu. Ljudi žive u vremenu i stoga doživljavaju stvarnost susljedno. Da bi doživjeli mnogo stvarnosti, njihovo se doživljavanje mora protegnuti na mnogo različitih stvari; drugim riječima, oni moraju doživljavati promjenu. I kako oni trebaju promjene, Neprijatelj (koji je do srži uživalac) im je promjenu učinio prijatnom, upravo kao što im je jela učinio prijatnim. No kako on ne želi da oni ni promjenu ni jelo ne smatraju svrhom samom sebi, uravnotežio je njihovu ljubav prema promjeni ljubavlju prema postojanosti. On je to ostvario tako da čovjek obje želje zadovoljava u jednom te istom svijetu koji je on stvorio, i to povezivanjem promjene i stalnosti u jedinstvo koje nazivamo ritam. Daje im godišnja doba, svako je drukčije, a ipak svake godine iznova isto, tako da se proljeće stalno osjeća kao nešto novo premda je ono od pamtivijeka povratak stare teme. U svojoj Crkvi daje im crkvenu godinu: izmjenu korizme i blagdana, ali to je isto svetkovanje koje je bilo i prijašnjih godina.
Kad mi izvučemo radost u jelu i pretjeravamo taj užitak da proizvedemo lakomost, zahvaćamo naravno uživanje u promjeni i preokrećemo ga u strast za bezuvjetnim novostima. (...) Samo uz naše neprestane napore može se održati zahtjev za neograničenom ili neritmičkom promjenom.
Taj zahtjev je višestruko vrijedan. Ponajprije umanjuje radost, a povećava želju. Uživanje u novosti je po svojoj naravi, više nego neko drugo, podložno zakonu umanjujućih rezultata. Uživati uvijek nešto novo stoji novaca i zahtjev za novostima rađa ili pohlepu ili nesreću ili oboje. A zatim: što je neobuzdaniji taj zahtjev, to brže mora iscrpsti sve izvore nevine radosti, a zatim prijeći do onih zadovoljstava koja Neprijatelj zabranjuje. Odkad smo zapalili odbojnost pred „uvijek istim starim stvarima", moguće nam je da, na primjer, umjetnost učinimo bezopasnijom nego ikada. I nevažni kao i najdarovitiji umjetnici danas su zaraženi željom za uvijek novim i novim, što dovodi do pojave pretjerivanja u lascivnosti, bezumnosti, okrutnosti i oholosti. Napokon, želja za najnovijim nama je nužna potreba ako želimo proizvoditi mode i hitove.
Pomodne filozofije koristimo da bismo čovjekovu pozornost odvratili od opasnosti koje mu stvarno prijete. Usmjeravamo moderne povike u svakom naraštaju protiv onih tereta kojih bi se trebalo najmanje bojati. Istovremeno vežemo njihovo odobravanje uz onu vrlinu koja je najbliža mani kojoj kanimo dati prednost. Igra se sastoji u tome da uzvitlamo masu kako bi jurila naokolo s aparatima za gašenje požara, a u stvarnosti prijeti poplava, ili sve skupljamo na palubu broda, a rupa je ispod vode. Tako činimo modernim naglašavati opasnosti od prevelikog zanosa u trenutku kad je sve tako posvjetovanjačeno i mlako. Nakon stotinu godina, kad od svih načinimo romantičaree prepune osjećaja, podići ćemo moderni povik protiv opasnosti prevelikog „razuma". Vremena okrutnosti spominjemo zbog sentimentalnosti, vremena popustljivosti zbog građanske ukočensoti, razdoblje razuzdanosti zbog puritanizma. A kad god se ljudi požure da budu robovi ili tirani, liberalizam činimo glavnim žrtvenim jarcem.
(...) Neprijatelj voli plitkosti, koliko ja mogu vidjeti, on želi ljude koji postavljaju vrlo jednostavna pitanja kao: je li to ispravno? Je li to razumno? Je li to moguće? - Ako međutim nama uspije da ljudi umjesto toga pitaju: Je li to u skladu s općim mišljenjem našeg vremena? Je li to napredno ili nazadno? Kreće li se povijest u tom smjeru? Je li to lijevo ili desno mišljenje? - tada će oni zanemariti prava pitanja, a pitanja koja postavljaju nemaju odgovora jer ljudi ne znaju budućnost. (...) Mi ih poučavamo da budućnost gledaju kao obećanu zemlju koju osvajaju samo povlašteni junaci, a nikako kao nešto što svatko, bio ili činio što mu drago, osvaja brzinom od šezdeset minuta na sat.
-zaručničko doba je pogodno vrijeme za sijanje onog sjemena koje će nakon deset godina izrasti u domaću mržnju. Nezadovoljene želje izazivaju stanje očaranosti čije djelovanje ljudi lako brkaju i drže učinkom kršćanske ljubavi prema bližnjemu. Iskoristi dvostruki smisao riječi „Ljubav": navedi ih da vjeruju kako su ljubavlju riješili sve one probleme koje su zapravo pod utjecajem svoga ushićenja ili potisnuli u stranu ili zanemarili. Dok to oduševljenje traje, imaš priliku dati da problemi potajno tinjaju i postaju kronični.
Velik problem je „nesebičnost". Promotri još jednom zadivljujuće djelo našeg jezičnog odsjeka, koji je pozitivnu kršćansku ljubav prema bližnjemu zamijenio negativnom nesebičnošću. Zahvaljujući tom radu možeš bez daljnjega učiti ljude da se odriču prednosti, ne stoga da time druge usreće, nego da se po svom odricanju pokažu nesebičnima. To je već velik uspjeh. Druga velika pomoć kad se radi o muškarcu i ženi jest različito shvaćanje nesebičnosti koje smo mi izgradili među spolovima. Žena pod nesebičnošću prvenstveno shvaća brigu za druge, a muškarac misli na nezadavanje briga drugima. (...) Upravo time što žena misli samo na to da čini dobro, a muškarac da poštuje prava drugih, svaki spol će bez vidljiva razloga smatrati onaj drugi posve sebičnim.
Na hrpu takvih zbrka možeš dodati još nešto. Erotsko uzbuđenje stvara uzajamnu susretljivost, kad je svatko stvarno željan izići u susretn željama drugoga. Oni su također svjesni da Neprijatelj od njih traži određen stupanj kršćanske ljubavi prema bližnjemu koji bi ih, ako ga dostignu, dovodio do sličnih postupaka. Moraš ih dovesti do toga da stupanj uzajamnog predanja, koji trenutno naravno odgovara njihovoj očaranosti, postave kao zakon za cijeli svoj bračni život, ali tako da, kad jednom nestane ovo ushićenje, ne posjeduju dovoljno prave kršćanske ljubavi da taj zakon dalje slijede. Oni neće otkriti zamku, pošto su dvostruko zasljepljeni: zamjenjuju erotsko uzbuđenje s kršćanskom ljubavlju i vjeruju da će uzbuđenje trajati.
Kad je jednom ova vrsta službene, zakonske ili navodne nesebičnosti postala pravilom koje se treba održavati, što erotični osjećaji više ne mogu, a duhovna pomagala koja još nisu dovoljno ojačala još ne mogu pružiti, tada se pokazuju izvanredno povoljni učinci. U raspravljanju o bilo kojoj zajedničkoj odluci javljat će se obavezno da A, nasuprot vlastitim željama, nastupa u korist želja koje pretpostavlja kod B, dok B čini obratno. Doista, često je nemoguće utvrditi stvarne želje svake strane; krene li dobro, završava tako da poduzmu nešto što ni jedno od njih dvoje ne želi. No, svaka strana osjeća u sebi toplo samoopravdanje i učvršćuje se u postojanju prava na priznanje za svoju nesebičnost zajedno sa skrivenim nezadovoljstvom prema drugome zbog odviše jednostavnog načina na koji je primio prinesenu žrtvu. Kasnije se možeš odvažiti na takozvanu iluziju velikodušnog konflikta. Ta igra međutim najbolje uspjeva s više od dva sudionika; na primjer u obitelji s odraslom djecom. Netko predloži kakvu beznačajnu stvar, kao što je piti čaj u vrtu. Jedan član obitelji jasno daje do znanja (no ne s mnogo riječi) da on to radije ne bi, ali, naravno, spreman je to učiniti zbog „nesebičnosti", a u stvari zato što ne želi biti pokusna lutka na kojoj će prvi govornik vježbati svoju sićušnu velikodušnost. Ali on nipošto nije spreman napustiti svoje izigravanje nesebičnosti. On ustraje na spremnosti činiti „što drugi žele". Oni ustraju u spremnosti da čine što on želi. Neraspoloženje raste. Strasti se podižu. Uskoro netko kaže: „Onda dobro, ja ne želim više nikakav čaj!" I tada uslijedi prava svađa s ogorčenjem na obje strane. Jesi li shvatio kako je to izvedeno? Da je svaka strana otvoreno i pošteno zastupala svoje istinske želje, držali bi se svi u granicama razumnosti i čestitosti. Ali upravo jer je prepirka vođena s obrnutim predznacima i svaka strana se borila za drugu, ostaje im sva ogorčenost koja potječe iz povrijeđene samopravednosti i tvrdoglavosti, kao i posljednjih godina sakupljeni bijes potpuno prikriven navodnom ili službenom nesebičnošću u onome što čine ili zbog onoga zašto barem vjeruju da su ispričani. Svaka strana doista točno zna kako je jeftina nesebičnost protivnika i kako on pokušava prisilno dovesti druge u lažni položaj; ali svatko uspijeva sebe smatrati nedužnim i osjeća se zloupotrebljenim i to ne jednom i od ljudi od kojih to naravno ne bi mogao očekivati.
-No ti ga možeš mučiti time da se nikada ne oslobodi sumnje kako je taj oblik molitve besmislen i ne vodi ni do kakvog objektivnog rezultata. Ne zaboravi koristiti izreku: „Ako sam ja prvi, dobio sam; ako si ti, izgubio si!" Ako se stvari za koje moli ne obistinjuju, to će biti dokaz da je prosna molitva uzaludna. A ako se obistini ono što je molio, tada će naravno moći navesti neke od fizičkih razloga koji su do toga doveli i „stoga bi se to ionako dogodilo". Time i uslišana i neuslišana molitva postaje dokaz kako je moljenje beskorisno.
Tebi kao duhu može biti neshvatljivo da on može upasti u takvu zabunu. No ti ne smiješ zaboraviti da on vrijeme smatra posljednjom stvarnošću. On pretpostavlja da Neprijatelj, poput njega, vidi određene stvari kao sadašnjicu; drugih se sjeća kao prošlosti, a treće vidi unaprijed kao budućnost. Ali čak ako vjeruje da Neprijatelj ne gleda stvari na taj način, ipak u dubini svoga srca on to smatra svojstvenošću Neprijateljeva načina spoznavanja. On stvarno ne vjeruje (iako to naravno tvrdi) da Neprijatelj vidi stvari kakve one zaista jesu. Pokušaš li mu objasniti da su ljudske molitve danas jedna od bezbrojnih koordinata kojima neprijatelj usklađuje sutrašnje vrijeme, on odvraća da je Neprijatelj u tom slučaju oduvjek znao za što će ljudi moliti, a ako je to tako, tada oni ne mole po slobodnoj volji nego su za takvu molitvu unaprijed određeni. I dodat će da se vremenske prilike određenog dana mogu svesti na njegove uzroke sve do prvotnog stvaranja materije – tako da se cijelo događanje na ljudskoj kao i na materijalnoj strani svodi na unaprijed kazanu riječ „neka bude". Ono što nam je htio reći, nama je naravno jasno: problem prilagodbe posebnih vremenskih prilika posebnim molitvama samo je očitovanje cjelokupnog problema prilagodbe svega duhovnoga svijeta svemu materijalnom; da je stvaranje u svojoj cjelokupnosti djelotvorno na svakoj točki prostora i vremena, i još bolje, ljudski oblik svijesti prisiljava nas da cjelokupan, istodobni čin stvaranja doživljavamo kao niz događaja koji slijede jedan za drugim. Zato taj stvaralački čin ostavlja prostor za njihovu slobodnu volju, to je problem nad problemima, tajna koja se nalazi iza Neprijateljeve besmislice „ljubavi". Kako to čini, uopće nije problem; jer Neprijatelj ne predviđa čovjekov slobodan doprinos u nekoj budućnosti, nego ga vidi u svom neograničenom sada, a jasno je da promatrati čovjeka u njegovu djelovanju ne znači nagnati ga da nešto čini.
-Uspjeli smo učiniti ljude ponosnima na većinu mana, ali ne na kukavičluk. Uvjek kad vjerujemo da smo već na cilju, Neprijatelj dopušta neki rat, neki potres ili neku drugu bijedu i odmah se javlja hrabrost u očima ljudi kao nešto tako očito vrijedno i važno da je sav naš posao uzaludan. Ali na koncu preostaje jedna mana koje se ljudi istinski stide. Usadimo li našim pacijentima kukavičluk, postoji opasnost da ih dovedemo do prave spoznaje samih sebe i samoprezira, a time i do kajanja i poniznosti. Stvarno su tijekom posljednjeg rata tisuće ljudi, otkrivajući svoj vlastiti kukavičluk, po prvi put otkrili cijeli moralni svijet. U miru mnoge od njih možemo držati u neznanju o dobru i zlu, ali u opasnosti im se ovo odlučivanje javlja tako snažno da ih nismo u stanju zaslijepiti. Pred nama je tu užasna dvojba. Ako promičemo pravdu i ljubav među ljudima, ići ćemo izravno na ruku Neprijatelju, a ako ih vodimo do protivnog ponašanja, to prije ili kasnije proizvodi (jer on dopušta da proizvede) rat ili revoluciju, i golo pitanje kukavičluka ili hrabrosti budi tisuće ljudi iz ćudoredne ravnodušnosti. To je vjerojatno jedan od Neprijateljevih razloga za stvaranje svijeta sa opasnostima – svijeta u kojem moralna pitanja vode do stvarnog odlučivanja. On isto tako dobro kao i ti zna da hrabrost nije tek jedna od kreposti, nego forma svake kreposti u odlučnoj točki, što znači u trenutku najviše stvarnosti. Čistoća, poštenje ili milosrđe koje rastu do opasnosti znače: biti čist ili pošten ili milosrdan samo uvjetno. Pilat je bio milosrdan dok to nije postalo opasno.
(...) Sad je tvoja stvar da se on u mislima (uz svjesnu namjeru da ispunjava dužnost) stalno bavi mogućnostima što bi on unutar okvira svoje dužnosti mogao učiniti da malo poveća svoju sigurnost. Odvlači njegove misli od jednostavnog pravila („Trebam ostati ovdje na svom mjestu i činiti to i to.") prema nizu zamišljenih mogućnosti („Ako se bude dogodilo A -premda se ja silno nadam da neće- mogao bih učiniti B, a ako dođe do najgorega, još uvijek mi preostaje C."). Moglo bi se probuditi njegovo praznovjerje. Radi se o tome da ga ojačamo u vjeri kako on posjeduje nešto osim Neprijatelja i osim hrabrosti koju mu daruje Neprijatelj, na što se u određenom slučaju može osloniti, tako da ono što smatra punim predanjem dužnosti biva prošarano malim rupicama nesvjesnog pridržavanja sebi. Izgradnjom niza takvih mjera predostrožnosti da se izbjegne „krajnost" mogao bi ga dovesti na takvu razinu odlučivanja da zaključi kako je zaštićen od toga najgorega. Tada, kad dođe trenutak najgoreg užasa, otjeraj odluku u njegove živce i mišiće i on će učiniti sudbonosno djelo prije nego postane svjestan što si mu skuhao. Jer misli na to da je to djelo kukavičluka ono što vrijedi. Osjećaj straha sam po sebi nije grijeh (...).
-Ali to je prokleta stvar; božanska bića su očima smrtnika strana, a ipak nisu strana. Do onog trenutka on nije imao pojma o tome kako oni izgledaju, i čak je sumnjao u njihovo postojanje. Ali kad ih je ugledao, znao je da ih je uvijek poznavao i koju je ulogu svatko od njih igrao u pojedinom času njegova života tako da sada ne mora jednom za drugim govoriti: „tko si ti", nego „tako, ti si tu bio cijelo vrijeme!" Njihovo biće i njihove riječi kod ovog susreta probudili su uspomene. Nejasna svijest prisutnosti nevidljivih projatelja, koja je od najranijeg djetinjstva ispunjavala njegovu samoću, sad je konačno objašnjena; ona nutarnja glazba u svakom čistom doživljaju, koja se opet javila u sjećanju, sad je konačno nanovo zadobivena. Ponovno prepoznavanje učinilo ga je slobodnim još prije nego su se smirili njegovi udovi.
Post je objavljen 01.07.2008. u 22:56 sati.