Putuje vrijeme, putuju događaji, valja i nama putovati. Čovjek, umni putnik, putuje putem dobrih spominjanja. I tako, svakim danom se ispisuju novi događaji, a stranice moga dnevnika, tj.Života, postaju deblje. Ondje je sažeto mnogo misli, riječi i djela. Moj život je zapravo poput putopisa. Putopisa prestrašenog putnika, putopisca koji je uvijek putovao voljenim putima, odano volio svoje voljene gradove...ipak je doputovao! Je li to sudbina? Dok budete ovo čitali...Neka vas ne muči moja tuga svedena na misao: Koliko sam još toga mogla naučiti! Prepustite se nenametljivoj snazi mojih poruka. Čovjeku ionako nikada nisu dani odgovori na sva pitanja. I pitanja i odgovori su zapisani u vremenu. A ono ne stoji. Ono juri... A čovjek ostavlja dio svog življenja u prostoru i u vremenu u kojemu je živeći boravio. Sjećajući se minulog u svojim promišljanjima, snagom oživljavateljske riječi vraćam življenju komadiće svoga umiranja, pripitomljujem neizbježnost prolaznosti. Je li to čudo? Jesam li baš sada istinski krenula putem svoje sudbine? Samovoljno i ponosno, prkosno i neštedeći, iskreno, ogoljevši se srcem do srži, do iskona, do samoponištenja, a zapravo darujući i drugima i sebi ljepotu istinskih emocija, ušla sam u svoje snove, a silnu količinu energije uzela u se kao poticaj da budem ono što jesam: samo čovjek! I to si trebamo priznati! Samo to! A to nema cijene. Čovjek koliko god je ranjiv, toliko je i nepobjediv. Moramo se boriti da ono dobro što je u nama dopre do više ljudi. jer čovjek je kao pjesma, čovjek je kao stih, čovjek je borac. Što stariji bivamo, to nostalogičnije dozivamo dijete koje smo bili, a kad nas čežnja za bijelim tišinama, za snjezima koji padaju i padaju, kad nas ta čežnja sa sveprisutnom bjelinom prožme,žalimo za djetetom koje je nestalo na dugim putevima življenja. No, nešto nam šapuće u duši da ne smijemo jadikovati, pozivajući nas da širom otvorimo oči. Taj osjećaj u onom neopisivom magnetizmu ljudskog pripadanja od kojeg se vrijednosti teško odljepljuju u visinu, u kojem je čovjek zarobljenik središta svijeta s nepreglednim horizontom svuda oko sebe, to je onaj krik duše, ona slatka bol duše, koja se topi u milini od gorkog čvora u njedrima. Zbog te vlage koja prožima srž, zbog tog krika za sviješću i slobodom, rađaju se ironije, cinizmi, melankonije i osamljenički vapaji nad sobom i svijetom. A što je tajna moje duše? Možda je tajna što je u tom dirljivom, uzastopnom traganju meni tako draga i za mene tako važna pjesma, moja egzistencijalna zagonetka, prepoznala svoju odgonetku? Možda!
Post je objavljen 01.07.2007. u 18:00 sati.