Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mcn

Marketing

Ide, ide, pa stane

(Alen Bović: METASTAZE; Konzor, 2006.)

U zadnje vrijeme se baš nešto moram siliti čitati prozu i jako mi malo nje bude po guštu. Pa onda, kad čitam, volim čitati domaću prozu iz jednog jako jednostavnog razloga: kad zapinjem, ne trošim vrijeme pokušavajući shvatiti što je pisalo u originalu; kad ne valja, znam da je pisac kriv.

METASTAZE ne valjaju.

Svojevremeno je bilo dosta buke oko ove knjige. Ne sjećam se detalja, ali u PR igri su bile i činjenica da je autor pseudoniman ("Čuo sam da je neki doktor", pitalo me par ljudi onomad, "Je l' ti znaš koji?") i da je knjiga objavljena literarnim posredovanjem kApe (sad pokojne?), a možda i tematika. Knjigu sam promptno posudio prije iks-ipsilon vremena (sorry, Ana!), odgađao je načeti i onda uredno - zagubio. Nekidan sam, u vrijeme gadnih neradničkih vrućina, pokušao provjetriti svoj mali, uski stan otvarajući prozore na oba kraja te pritom srušio šest kila svezaka s radijatora. Na vrhu preostale hrpe ukazale su se baš METASTAZE te sam to uzeo kao znak da nastavim s neradništvom i ujedno si olakšam dušu time što ću pročitanu knjigu najposlije moći i vratiti.

METASTAZE su se dale pročitati izuzetno brzo, unatoč vremenu i glupavim glavoboljicama koje je izazvalo. Pretežno dijaloška forma i rahao dizajn pomogli su da je strajbam u par sati. Što je dobro, jer da sam više vremena potrošio to svakako ne bih umio njezinom kvalitetom opravdati.

Zašto su, dakle, METASTAZE loša knjiga? METASTAZE su loša knjiga ponajprije jer autor ne zna svoj posao (a posredno ni urednici, ali na to smo navikli). Autor, kako god se zapravo zvao, ne shvaća da je roman obećanje koje započinje prvom rečenicom. Pa, kad se već prvom rečenicom poziva na Krležinog Filipa, onda se od njega očekuje i daljnji dijalog, dekonstrukcija ili rekonstrukcija uzora. On to, međutim, ne čini i time obezvrjeđuje svoj obećavajući početak do razine jeftine fore. Što je još gore, autor - jer ne razumije pisanje - posve obezvrjeđuje svojih prvih stotinu stranica kad na sto i nekoj njegov junak ponovo izlazi iz bolnice. Dva povratka - onaj iz komune i onaj iz bolonice - dramaturški se tako stapaju u jedan i sve između njih nestaje u lakuni.

Ni s likovima se autor, tko god on zapravo bio, ne snalazi najbolje. Tri glavna lika - glavnoća je, zapravo, upitna pa recimo "titularna" jer se po njima poglavlja zovu - u svojim se razmišljanjima i stavovima uglavnom ne razlikuju. Filip se možda malo više od drugih nabacuje načitanošću (što je čudno jer nam je njegova lektira na početku omeđena Zagorom i u komuni dobivenom Biblijom), ali to je od karakterizacije - to. Štoviše, neke od svojih likova - Mrtvog - autor napušta malo iza polovice knjige, a neke su scene posve arbitrarno razbijene na dva očišta tako da za multiperspektivnost zapravo ne postoji niti jedno prihvatljivo opravdanje jer su i jedan lik i sveznajući pripovjedač jednako dobro mogli obaviti posao. Pardon: jednako loše.

Skoro pa najgore je što autor zapravo ne razumije strukturu priče. Ona kod njega ne prelazi razinu anegdote pa se neke epizode (more, zaručnica, šverc droge) u životu jednog od likova redaju bez ikakvih uzroka ili posljedica. Pomalo je to kao ono pozivanje na Krležu s početka ili iz starog vica ukradeno "Pljačka ti materina, ovo je pička!" - samo fora. I sve ostalo autoru kao da je samo fora: psovanje, nasilje, redanje općih mjesta degradacije ... cijela ideja romana kao da je bila da autor zabavi isključivo sebe. Pa onda, kad nije znao ni umio okončati niti jednu nit drame - ne može lik koji se zove Mrtvi, jer je jednoć skoro umro i kome svi živi umiru, i sam umrijeti! što se dogodilo s Filipom? ne može Kizo dobiti jedno poglavlje i mačke da o njima brine tek kad autor zaključi da će ga maknuti pa da nam ga bude više žao! zašto Krpina priča završi epilogom o Dejanovu ocu, kad Dejan nije čak ni titularac? Što je bilo s Krpom? - onda je i to valjda samo još jedna fora u nizu.

A najgore mi je bilo - gore i od toga što nas je autor dvjestopedeset stranica jebuckao, a nije svršio - što me u svoj svijet uopće nije uvjerio. Je, da, droga i navijači i kladionice i birtije i nasilje i pljuvanje po političarima i svakom tko ima novac ili status (interesantno je da autoru likovi ili prostače ili govore kao ekstremne karikature; trećega nema) ... Sve to ima privid relevantnosti, s naglaskom na privid. Ja sam, ono, u načelu sucker za luzersku prozu, za "život kakvog nisam proživio", ali nakon čitanja METASTAZA ostaje dojam kako autor, tkogod bio, nema od mene ni miligrama više pojma kako žive likovi koje opisuju. Njegovi uvidi su pročitani, vlastite likove on gleda iz daljine i bez simpatije, njegova knjiga čita se kao slumming, napisan za vlastito uzbuđenje pa, nažalost, objavljen.

(mcn)


Post je objavljen 01.07.2008. u 17:24 sati.