Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/debelaituzna

Marketing

Jos uvijek sam tu...

Nekako nemam inspiracije za pisanje. Imam osjecaj da stojim na mjestu i da je u mom zivotu bas sve uvijek isto.

Ponedjeljak je. Uvijek sam voljela ponedjeljke. I opet ispisujem redke svoje biljeznice novim planovima i cvrstim odlukama kojih cu se ovaj put drzati.

Iako nisam ni svjesna, ipak sam se promijenila. Ne prakticiram vise vodene dane. Iz razloga sto sam ozdravila ili iz razloga sto vise ne mogu, nije ni bitno. Ne jedem puno, ali tu i tamo mi se zalomi koji binge. I onda opet u krug, mislim da sam jadna, mislim da sam slaba. Mislim da sam debela i mrzim svaki dio svojeg ja. Oblacim njegovu najsiru majicu, kao da ce prekriti izdajnicke posljedice utjehe u hrani, kao da ce sakriti sram koji osjecam. I tada vjesto izbjegavam njegove dodire ispod majice, vec uvjezbanim osmijehom otklanjam sve njegove sumnje.
Srecom, takvi su dani sve rjedji i rjedji.
Voljela bih da nestanu, jednom zauvijek. Voljela bih iscupati svoju sjebanu psihu i previse kriticki nastrojeno oko.
Vjezbam, a od ovog tjedna nastojat cu redovito.

Uskoro cu napuniti 20 godina. Vrtim film godinu dana unatrag.
Bila sam nesto mrsavija nego sad, ili je opet u mojoj glavi, ne znam. Maturirala sam, upisala jedan faks i pripremala se za prijamni za drugi.
Obecala sam nekim ljudima da nas nista i nitko nece razdvojiti. Razdvojilo nas je. Nedostatak vremena, nestanak zajednickih interesa.
Ipak, oni najbitniji, oni sto cine najvazniji dio mog zivota, jos uvijek su tu.
Moje tri ljepotice. Jednu od njih vidjam poprilicno rijetko, ali to ne umanjuje velicinu i snagu naseg prijateljstva.
Prije tocno godinu dana, bile smo pune planova, zelja i nadanja. Okrutna stvarnost i neumjereni tempo zivota spustili su nas na zemlju, ali i dalje se drzimo zajedno. Skinule smo ruzicaste naocale, postale smo realnije, odgovornije i ozbiljnije, ali se i dalje drzimo za ruke.

On. Prije godinu dana rekla sam prijateljicama da, ako "prezivimo" ljeto, ostat cemo zajedno zauvijek. Prezivjeli jesmo i danas smo zajedno godinu i tri mjeseca.
I sto vrijeme dalje prolazi, volim ga sve vise. Sa svakim satom, sa svakim danom provedenim zajedno, moja ljubav prema njemu proporcionalno raste. Postali smo pateticni, postali smo romanticni na onaj ljigav nacin, ali nije me briga.
Nisam znala da je moguce ovako voljeti.
Onih rijetkih noci, kada spavam sama, nesto me steze oko srca. Ne mogu tocno definirati taj osjecaj. Nesto fali. Za mene jutra koja nisu provedena u njegovom zagrljaju nisu jutra. I nije me briga za sunce i novi dan kad je jastuk pokraj mene prazan.
I da, mislim da mogu definirati srecu! Osjecaj kad me propudi mjesavina suncevih zraka, njegovih dodira, zagrljaja i poljubaca. Njegov sneni pogled i pramen kose koji mu prekriva lice.
Nisam znala da ljubav moze biti tako snazna. Da ti promijeni cjeloukupan pogled na svijet, da te zavrti tako jako, tako snazno. Vrtuljak srece.

Tek sad vidim, definitivno vise nisam DiT. Nisam vise "debela" i nisam vise tuzna. Lazni osmijeh o kojem sam toliko govorila nestao je s mog lica. On ga je izbrisao.

I dalje hodam cestom puna samopouzdanja, i dalje se ogledam u svakom izlogu. S jednom razlikom-samopouzdanje vise nije lazno, a pogled vise nije kritican. U vecini slucajeva.

Rat jos uvijek nije dobiven, ali bitka jest.
I idem hrabro prema tom cilju!

Ljubim Vaskiss




Post je objavljen 30.06.2008. u 13:06 sati.